Prije svega da pozdravim sve moje drugariće i drage bebice na ovom sajtu. Moja mala curica je upravo kod bake pa sam iskoristila priliku da napišem ponešto. Evo da vam i ja ispričam svoju priču tj onaj najvažniji dio priče i podjelim sa vama svoje najteže, najbolnije, najsladje, najtužnije, najsrećnije, najljepše trenutke svog života.
privatna arhiva mame Danijele
UPOZNAVANJE
Sve je počelo pihhhh , mogu da kažem davno još dok sam bila balavica. Nije bila ljubav na prvi pogled, čak nisam ni obraćala pažnju jer je “bio momak moje drugarice” .
Naravno kada je došla drugi dan u školu(moja drugarica) i rekla mi kako su se posvadjali i zatražila moju pomoć prvo nisam željela da se umješam a onda sam rekla “Hajde vidjeću se sa njim na kafi i pokušaću da vidim u čemu je problem kod vas”. (Kapiram da sam joj drugarica ali tražiti od mene da se ja nalazim sa njenim momkom mi je bilo totalna glupost).
Našli smo se, popili kaficu gdje bi ja saznala da on uopšte nije bio niti će biti tip moje drugarice. I od tog momenta dolazi do zapleta cijele priče…..
Uhhhh nije tema moje muvanje sa mužem, nego nešto drugo a ja odlutala sa teme….
ŽIVOT JE POČEO DA NAM SE MENJA
Nakon nekoliko godina veze moj dragi je dobio ponudu za posao u Sloveniji i pristao bi ali pod uslovom da idem sa njim. Sa druge strane moja majka je bila jako bolesna i nisam htjela da je ostavim ali sam morala da gledam i na svoj život i budućnost. Dobila sam podršku svojih roditelja i otišla sam da živim sa njim tamo gdje je bar malo bolje.
Nakon nekog vremena moja majka je umrla i tada se moj život srušio. Sve mi se okrenulo naopako i uopšte nisam bila svjesna šta se dogadja i da je sve java.
A onda sam se i ja razboljela i došla do same ivice. Bilo je sve stvar sreće u koju stranu će moja vaga da vagne. (Tri operacije, punkcije koštane srži, punkcije limfnih čvorova…). Moja krv je bila užasna i ništa nije bilo kako treba. Sve sam nekako prebrodila ali su leukociti ostali niski tj. 0 – 1
Aplicirala sam sebi inekcije da bi ih održala u normali i samo molila Boga da mi vrati zdravlje jer sam htjela da imam malu bebu.
Prolazili su dani a stanje sa leukocitima je bilo isto. Moj hematolog mi jer rekao da ne smije da dodje do začeca jer koristim mnogo jake terapije koje bi uticale na plod. Mojoj nesreći nije bilo kraja…..
NE ODUSTAJEM
I pored svega nisam odustajala i znala sam da ću da se izborim. Često bi pomislila da treba da budem kao mama i da se borim do kraja.
Ožiljci na mom tijelu su ništa u odnosu na one koji su ostali na srcu.
A onda na u julu mjesecu 2015 moj nalaz uredan… I to se ponavljalo svaku kontrolu.
Bila sam srećna jer konačno nešto da krene kako sam ja zamišljala…
U mjesecu decembru počnem da se osjećam nekako čudno i uradim onaj naš čuveni test i desilo se ono što sam dugo priželjkivala… U meni je raslo malo biće, biće koje će biti smisao mog života i sreća za koju ću se boriti.
Ušla sam u dnevnu sobu i sa pomješanim suzama i osmjehom mužu saopštila vijest. Nije bilo srećnijeg čovjeka od njega u tom momentu. Uvijek mi je bio najveća podrška i zaista ne mogu zamisliti život bez njega.
Trudnoća je proticala normalno i u najboljem redu. Bebica je lijepo napredovala i svidjalo joj se kod mame u stomaku. Doktori su pratili moju krvnu sliku i držali sve na oku. Moj ginekolog je jedan izuzetno dobar čovjek koji se sa sluajem kao što je moj prvi put sreo. Počeo je da me šalje drugim specijalistima( internisti za trudnice, zatim hematologu i dalje, zatim na APN tj ambulanta za patološku nosečnost, ) i sve je bilo u redu. Svi su bili uz mene cijelu moju trudnoću.
Kako su sedmice odmicale i kako se približavao porod ja sam bila sve više uzbudjena, ne zbog samog porodjaja nego isčekivanja da ugledam svoje malo pile. Često sam zamišljala kako to moja bebica izgleda.
Dani su prolazili a ja sam se osjećala odlično. Dvije stvari koje su me u trudnoći mučile bila je mučnina i žgaravica ali sam se izborila i sa tim. Bila sam lagana kao leptir i želja da radim nešto nije prolazila. (U 8 mjesecu sam kao blentava navalila da kosim travu na šta mi je muž rekao da nisam baš čista sa glavom)
Termin nam je bio 9.8.2016 po nalazu nuhalne svetline a po procjeni mene i mog ginekologa 17.8.2016.
PORODJAJ
Ovako je sve počelo:
Došao je i 9.8 i ništa se nije dešavalo. Osjećala sam bebicu nisko ali nije jos bilo vrijeme. Moj ginekolog je savjetovao da sačekamo još i ako se ništa ne bude dešavalo da se javim na porodilište na kontrolu za sedam dana. I zaista ništa se nije dešavalo.. Našoj maloj curi se uopšte nije žurilo , očigledno da je uživala u maminom stomaku.
Počela sam da osjećam neke bolove ali to nije bilo ništa..
Došao je i taj 16.8 i kontrola na porodilištu i tada su mi na pregledu rekli da sam otvorena 4 prsta i da treba da se porodim još danas. Mojoj sreći nije bilo kraja.. Jupiiiii večeras ću zaspati držeći u naručju najveće bogatstvo. Strah od porodjaja uopšte nije postojao. Bila sam spremna i pretpostavljala sam šta me čeka. Znala sam da će sve da prodje i da je vrijedno sve.
Znala sam da će sve da prodje i da je vrijedno sve izdržati. Presvukla sam se i čekala da se popune neki papiri a onda na pripreme.
Kada sam stigla gore vidim još dvije trudnice su tu. O super bar imam društvo dok nas pripremju pomislila sam.
Uslijedilo je klistiranje a što je najžešće nas tri a dva wc.. mogu da vam kažem da nije bilo intervenisanja što se toga tiče.
Zatim smo išle da se istuširamo i svaka u svoju porodnu salu.
Tamo je bila prelijepa atmosfera , prigušeno svijetlo, lagana muzika… Legla sam na krevet i sestra me priključila na CTG.
Kroz nekoliko minuta stigao je i doktor koji će voditi moj porodjaj i babica. Zatim još jedna studentkinja babica koja je željela da bude uz mene i bude mi podrška.
Detaljno su pogledali sve moje nalaze i upoznali se sa mojim zdravstvenim stanjem od ranije. Bili su jako pažljivi prema meni i sve ih je zanimalo. Kada su sve detaljno proučili odlučili su da mi probiju vodenjak i da sačekamo malo da vidimo da li će da se pojave moji bolovi. Ako ne onda da mi priključe indukciju.
Nije prošlo mnogo vremena ja sam počela da osjećam bolove koji su postajali sve jači i sve čećci. Oni se nisu odmicali od mene i davali su mu snagu i podršku. Tada mi je mnogo značilo kada me neko držao za ruku i prolazio zajedno sve sa mnom. Bukvalno rečeno kao da su oni radjali a ne ja.
I MOJA SREĆA JE DOŠLA NA SVET
Počela sam osjećati kako bebica želi vani a nešto u meni mi je reklo da treba da joj pomognem. Čekala sam novu najjaču kontrakciju i napela sa a zatim još jednom i glavica je bila vani. Onda su me pitali “Da li želis da je pomiluješ” što sam ja bez problema uradila a onda sačekala sledeću kontrakciju da završimo sa tim.
Još samo malo me djelilo od toga što sam mnogo vremena priželjkivala. Sledeća kontrakcija je bila još jača , babice su mi rekle da je vrijeme i napela sam se dva ili tri puta i rodila se moja sreća. Kako sam se osjećala u tom momemtu ne može da se opise. To samo može da se doživi a mnoge od vas znaju od čemu pričam, neke će tek da vide da je to nešto najljepše. Tog momenta u meni je bilo milion osjećanja. Na mom licu bio je osmijeh ali isto tako je bilo okupano suzama . Da suzama radosnicama.
Moju curi su mi odma položili na grudi a zatim je moja babica rekla “Ti ćeš presjeći pupčanu vrpcu ako to želis” .
To je bio šlag na tortu. Dali su mi makaze a ja sam tada rekla “Draga moja curice, dosta si bila mamin podstanar i vrijeme je da nas razdvojim. Neću ti naplatiti kiriju samo pokušaj da me slušas” i presjekla sam.
Uslijedilo je slikanje . Slikali su je dok su je mjerili, vagali i meni to mnogo znači. Imam uspomenu zauvjek.
Nisam pucala i nisu me sjekli , sve je bilo završeno za dva sata. Moja curica je rodjena 16.8 a tog datuma prije dvije godine je moja majka sahranjena. Znam da je ona bila uz nas i da nam je dala snagu i znam da je i dalje uz nas i da nas čuva. To bi bila neka moja priča što sam kraće mogla..
Ako ste pročitale mnogo vam hvala na izdvojenom vremenu a moja poruka za sve mame i buduće mame je:
Koliko god prepreka u životu imale nikada ne odustajte jer svaka od njih se može savladati. Život je staza puna trnja i svaki trn koji ubode mnogo boli ali vjerujte da za sve što se dešava postoji neki razlog. Naučite da cijenite ono što imate a najprije zdravlje jer bez njega se ništa ne može. Čuvajte ga da ga ne izgubite a čak i kada se to desi ne odustajte jer upornost se uvijek isplati. Zapamtite dok ste zdravi imate 1000 želja a kada obolite samo 1 a to je “da ozdravite”. Zato vam sa svima želim da uvijek imate 1000 želja.
Borite se za ono što volite i budite strpljivi jer sve dodje s vremenom. Još jednom vam hvala.
BRAVO !! LAVICA PRAVA . Želim im divno roditeljstvo a malenoj princezici divno i bezbrižno detinjstvo :*
autor priče . mama Danijela
izvor: devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
I ove priče su osvojile vaša srca
- PRIČA O VASILIJI : VERA NADA I OSTVARENJE
- PRIČA O MALOM VIDU : Borac zna da je život lep
- Ovo je priča o spontanim pobačajima i želji koja ruši sve strahove -Želja za majčinstvom
- PRIČA NAM DOLAZI IZ ITALIJE : Moj porodjaj , najlepše životno iskustvo