JAKA PRIČA : OD NAJVEĆE SREĆE DO NEIZMERNE TUGE

April 5, 2017 | Postavio | Komentar More
Potražite članak....
Exact matches only
Search in title
Search in content
Search in comments
Search in excerpt
Filter by Custom Post Type

Suprug i ja smo se upoznali preko zajedničkog prijatelja. U početku mi se nije dopadao ali valjda blizina i upornost učine svoje. Počeli smo da se zabavljamo 15.07.2012. godine. Sve je bilo božanstveno. Bio je zaista muškarac o kakvom sam uvijek maštala. 

FOTO-privatna arhiva naše čitateljke 

Ja već početkom oktobra osjećam neke čudne simptome, ali mislim nije ništa, hormoni malo proradili zbog nekih zdravstvenih problema koje sam tad imala i zbog terapije koju sam pila. Jer svo vrijeme imam redovan ciklus ali ovog puta je bio nešto obilniji.

Ipak se odlučim posjetiti svog doktora. Radi on pregled i ultra zvuk i kaže:”Čestitam, postaćes mama i to ne jedne nego dvije bebe!” Istog trena sam zanijemila. Da li je moguće da se moj san ostvaruje i to sa čovjekom koga sam voljela više od svega na svijetu. Malo je reći da sam bila.presrećna.

TUGA DO NEBA 

Ali… Da, uvijek ima ono ali kad sve krene baš onako kako želite. Zbog zdravstvenih problema koje sam pomenula a za koje je moj doktor znao, daje mi da odradim sve moguće pretrage. Kada je vidio rezultate samo je tužnim glasom rekao:”Na žalost moramo prekinuti trudnoću s obzirom da nisi znala za trudnoću a pila si tako jaku terapiju, nalazi su više nego grozni.” Tog trena je cijeli svijet stao u ono ali… Poželjela sam da me nema.

13.12. idem sa suprugom put bolnice a kao da oboje imamo tegove na nogama, zaista ne znam kome je teže bilo. Ne želim da pišem kako sam to izdržala znam samo da je veliki dio moje duše izvadjen toga dana. Živjela sam a zapravo sam bila totalno mrtva jer su se svi moji snovi srušili kao kula od karata. Kako nevolja nikad ne dolazi sama, izlazim iz bolnoce taj dan i zvoni mi telefon. Javljaju mi da je moja majka imala moždani udar. Moja majka-osoba koju sam voljela najviše na svijetu, moja podrška, moja sestra, najbolji prijatelj, moja zvijezda vodilja se sada bori za život.

Molila sam Boga na putu do tamo samo da mi nju sačuva kad već nije moja dva anđela, jer takav gubitak zaista ne bih mogla da podnesem. Ali, ipak, to je moja majka, moj borac, znala sam da se neće lako predati, da ćemo sve zajedno pobijediti i da će sve biti dobro. Tako je i bilo. Dugo je trajao oporavak ali smo uspjeli zajedno da prebrodimo sve. Hvala Bogu sada je dobro. Za mene je to bio jedan jako stresan period ali sam uspjela donekle da se oporavim.

SREĆA JE OPET PRONAŠLA MOJU ADRESU

Ne moram napominjati kolika mi je podrška bio tada moj momak, sad već suprug, i ako smo vrlo kratko bili zajedno. Voljela sam ga od tada sve više i odlučimo se na zajednički život u nvembru 2013. Sve je bilo savršeno, i on i ja smo radili ali smo svaki trenutak slobodan gledali da nadoknadimo jedno drugom zbog onoga što smo propustili. Jedva sam čekala da se ostvarim kao majka, nismo se pazili pa kad se desi desi se.

Međutim nije se dešavalo već duži vremenski period. Vjerovatno zbog moje psihičke barijere jer sam i dalje u sebi patila zbog anđela koje sam izgubila. Svakog dana sam mislila na njih. Već je to počelo i te kako da me brine, sve do novembra 2015 kada mi ke izostao ciklus nekoh 10 dana što se nikada prije nije dešavalo. Nije mi trebao test, osjećala sam da nosim jedan mali život u sebi, i ne pitajte kako ali sam istog trena znala da je dječak. Intuicija valjda.

Odlazim na pregled, sve je u najboljem redu. Kako trudnoća napreduje tako se javljaju razni zdravstveni problemi. Dobijam ešerihiju i kandidu, vraća se sarkoidoza pluća, endometrioza, štitna nikakva, hormoni igraju lambadu, dobijam gestaciski dijabetes, ali sam ovog puta znala da sam trudna i dobila terapiju koja smije da se koristi. Sve sam to nekako stojički podnosila. Bila sam srećna i hiperaktivna.

Radila sam do zadnjeg dana. Ugojila sam se svega 9kg ali mi je zato stomak bio kao da sam progutala slona u jednom zalogaju. Svuda je stizao 5 minuta prije mene. Svo vrijeme redovnih kontrola beba je bila dosta krupna i karlično okrenuta tako da sam znala da ću najvjerovatnije morati na carski rez. Tako je i bilo.

DAN POROĐAJA 

Došao je i taj dugo očekivani avgust. 08 ulazim na patologiju radi priprema jer je carski zakazan za 10.avgust. Osvanuo je i taj dan i u 8h ulazim u salu. Odlučila sam se da uzmem spinalnu anesteziju jernisam željela da moju ljubav koju sam jedva čekala i nosila 9 mjeseci bilo ko vidi prije mene, čak ni suprug. Svo vrijeme sam se šalila sa njima u Sali tako da anesteziju nisam ni osjetila tek sam bila svjesna da su mi je dali kad su noge počele da mi trne. Zahtjevala sam da mi maknu onaj čaršaf koji stavljaju ispred lica jer sam htjela apsolutno da vidim i kad budu izvadili bebu. Na moje insistiranje makli su ga. Sve sam gledala ali baš sve jedino nisam vidjela kad je napravljen rez jer glavu nisam smjela da dižem.

NA SVET JE DOŠAO MOJ ŽIVOT 

Tako je u 8:49h došao na svijet moj razlog za život. Najljepše nešto što sam u životu vidjela. Doktor vadi bebu i kaže:”Bože koliki je, veću bebu nismo imali od kad ja radim. Živ je.” I tada sam čula najljepšu melodiju ikada. Plač mog sina. Mame ne vole kad djeca plaču, ali ja sam tog trenutka taj plač voljela više od ičeg.

KOLIKA BEBA 🙂 

Prinjeli su mi ga da poljubim tu malu čupavu glavu, da, čupavu, imao je kosu skoro koliko i ja, i zato me kiselina uništavala od 5 mjeseca trudnoće. Sestra ga je ponijela da ga izmjere i srede dok su mene ušivali. Vraća se sa tim malim smotuljkom i kaže:”Čestitam mama ali ja ne znam kako si ti mogla uopšte da se krećeš. Beba ima 5,5kg i 64 dugačak. Ocjena 9/10.” Počele su šale na račun težine s’ obzirom da dolazi septembar da ga odmah upišem u školu.😂 Izvode me iz sale nikad srećniju, supruga gledam kroz staklo koji samo što ne skače od sreće. Šalje poljubce.

Odvode me u sobu gdje moj telefon ne prestaje da zvoni. Svi zovu da čestitaju a moja majka umire od smijeha i ispriča mi biser mog tate koji u trenutku sreće i pogubljenosti nije znao ni šta priča pa kad su mu rekli za kilažu bebe samo je pitao:”Bože, pa šta će joj toliko?” Ja sam se za malo prevrnula sa kreveta od smijeha. Kao da sam ga preko interneta naručivala. Tako srećna utonula sam u san.

Kada sam se probudila u 13h rana me jeste boljela ali sam zahtijevala da ustanem kako bih se što prije oporavila da mogu da brinem o mojoj maloj sreći. U 19h dolazi sestra i donosi bebe na podoj. Mlijeka još uvijek nisam imala ali su ga donijeli da bude malo samnom. Uzeli su ga posle 10 minuta uz izgovor da će da ga nahrane pa će opet da mi ga donesu. Međutim nisu ga donijeli. Umjesto njega dobila sam najgori košmar u mom životu.

SUZA I NJENE SESTRE

U 20h dolazi pedijatar sa odelenja i doslovce kaže ovako:”Znate, Vaša beba nije dobro. Povraća i izbacuje zelenkastu tečnst iz pluća ima temperaturu, i stavljen je na kiseonik. Prebacujemo ga na odelenje neonatologije i tamo će se brinuti o njemu. Ja ništa više ne mogu da Vam kažem, ako želite možete poći u box da ga vidite prije nego ga povedu.”

Ulazim tamo, noge ne osjećam. Prilazim inkubatoru, moj svijet leži u toj kutiji prikopčan na stotine nekih kablova, jedna braunila u ruci, jedna u nozi, treća na glavi. Poljubila sam tu malu rukicu koja je nepomično bila naslonjena na neki jastučić. Mislim da tad uopšte nije bio pri svijesti. I odvedoše ga. Kako sam došla do sobe, ko me je poveo ne znam. Znam samo sa sam Boga molila da ne dočekam jutro i da mi skrati muke. Isplakala sam rijeku suza. Kad je potekla prva, za njom su i njene sestre. Noć mi je bila nikad duža.

Ujutru su mi rekli da oni nemaju komunikaciju sa neonatologio i da mora suprug sam otići da se raspita o svemu. I otišao. Naravno pokušao je da sakrije od mene kakva je situacija, ali mu nisam vjerovala ni jednu izgovorenu riječ. U glasu sam mu prepoznala strah i neizvjesnost. Morala sam otići sama da se uvjerim kakvo je stanje. Taj dan mi je bio kao cijela vječnost.

Već 12.08. kad su došli u vizitu zahtjevam da izadjem na sopstvenu odgovornost. I pustili si me čim sam potpisala ave što je trebalo. Suprug je došao po mene i onako u spavaćici sam odmah otišla na neonatologiju. Tamo su mi rekli da se još uvijek ništa ne zna, da ne očekujem previše, i da budem spremna na sve. Spremna? Kako se to uopšte jedna majka sprema za tako nešto? Kada smo ušli u prostoriju gdje je bila naša beba i kada sam ga vidjela mislila sam da ću da se srušim istog trena. Bio je sav u edemima, naduven tako da sam mislila da će istog trena eksplodirati. CRP 290, o ostalim nalazima da ne pričam.

Dijagnoza-SEPSA

Navodno sam mu je ja prenijela preko placente. Nisam povjerovala u to apsolutno jer kada sam pitala kako to da ne na rođenju dobio tako visoku ocjenu, i zar ne bih onda i sama imala sepsu. I kako sam mu prenijela nešto što ja nemam. Naravno ostala sam bez odgovora. Nisam imala ni želje a ni snage da istražujem oko toga samo mi je biko bitno da se on izvuče i bude dobro.
Nisu mi dozvolili da budem pored njega, mogla sam da dolazim samo dva puta dnevno po pola sata i to je to. Najteži momenat u mom životu bio je ulazak u stan. Pranih ruku, slomljenog srca i još praznije duše.

A KUĆI JOŠ ČEKA PRAZAN KREVETAC

Prišla sam krevetiću koji je sa toliko ljubavi spreman samo par dana prije porođaja. Umjesto da bude pun, bio je prazan. Moje bebe u njemu nema. Leži u nekoj hladnoj kutiji umjesto u toplini svog doma sa mamom i tatom. Danima sam ljuljala prazna kolica i grlila jastuk umjesto njega. Noći su bile najteže, svaki šum sam čula kao glas mog sina koji me zove da dođem po njega, koji se pita zašto sam ga ostavila da ga muče i bodu na tom hladnom mjestu.

Da li ga ne volim kad sam sam brigu o njemu prepustila nekim njemu nepoznatim ljudima. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu. Svaki zvuk telefona sam doživljavala tragično sa najgorim slutnjama. Živjela sam kao zombi. Tačnije preživljavala sam. Da bisam imala podršku supruga i mojih najdražih ne znam šta bi samnom bilo. Svakog dana sam išla kod njega, stanje se nije mijenjalo nešto previše. Čas malo bolje, čas gore. CRP pada pa opet raste i tako u krug. Bila sam totalno slomljena bez imalo snage i volje za životom.

IZNENAĐENJE 

Dvanaesti dan idem tamo, ulazim, kad nema kiseonika, makli mu i sondu, po prvi put moj sin, moj centar svijeta jede iz bočice. Odlučio je očigledno sam da se bori jer je valjda osjetio da sam ja posustala. Toga dana sam ga prvi put držala u svom naručju skoro pola sata. Nisam mogla da ga se nagledam. Ljubila sam ga i mazila bez prestanka. Plakala sam posle dugo vremena od sreće. Nekako sam znala tog trenutka da će sve na kraju biti dobro i od tad sam živjela za dan kada ćemo zajedno otići kući. Moje dijete mi je dalo snagu i poručilo da moram biti jaka zbog oboje i da se zajedno izborimo za sve. Ja sam se tada pribrala onoliko koliko sam mogla i mnogo raspoloženija išla put neonatologije. Stanje se iz dana u dan popravljalo.

IDEMO NAŠOJ KUĆICI 

Sedamnaestog dana je prebačen iz inkubatora u krevetac. Presvlačila sam ga, hranila do duše na bočicu jer mlijeka ni kapi od tolikog stresa nisam imala. Stanje se iz dana u dan popravljalo i konačno sam posle 22 dana dočekala pitanje od njegove doktorice:”Jeste li spremni da idete kući?” Mojoj sreći nije bilo kraja. Uvijek sam se pitala da li se mogu dotaći zvijezde? Tog trena sam shvatila da mogu i svaka je bila moja. Izljubila sam i doktoricu i sestre i sve prisutne u toj prostoriji.

Doktorka mi je dala detaljna uputstva po pitanju terapije koju je morao da koristi i konačno smo otišli našoj oazi mira i ljubavi. Svi na okupu, a ja konačno imam osmjeh na licu posle duže vremena.

Danima sam ga posmatrala kako sova u krevetiću iznad kojeg sam noćima isplakala sve suze. Obožava da se vozi u kolicima koja sam danima besomučno ljuljala prazna sad su ispunjenja kao i moj život. Nas troje sada uživamo zajedno u našem domu.

Moj anđeo sada ima 7 mjeseci, jedna izuzetno zdrava i nasmijana beba koja mi uljepšava svaki sekund mog života. Ima njaljepše plave okice od kojih se topim svaki put kada me pogledaju. Najljepši osmjeh i ruke koje najjače i najtoplije grle na cijelom svijetu. Ja još uvijek u potpunosti ne mogu da zaboravim kroz šta smo prošli, ali će valjda vremenom i to proći.

PORUKA ZA BUDUĆE MAME : 

I ako sam Sonjici davno obećala moju priču tek sam sad skupila htabrosti da je napišem i sve proživim još jedan put. Napisala sam je najviše iz razloga što ima na žalost još mama koje prolaze kroz istu ili sličnu situaciju i da im ovom prilikom poručim da ne posustaju ni jednog trenutka, da se bore svom snagom jer ta mala bića nas trebaju. Jači su nego što možemo i da zamislimo i tačno je kad kažu da dijete osjeća svaku majčinu emociju, osjećaju sve čak i preko stakla. Zato se ne predajte nikad, najjači ste zajedno. I uvijek posle kiše mora doći sunce, samo treba imati strpljenja.

Ja ne znam zašto je moja draga drugarica želela da ostane anonimna jer ona zaslužuje svako poštovanje , prava ŽENA , MAJKA KRALJICA !! Hvala joj na priči , hvala što je smogla snage i napisala je i hvala joj što me je baš pošteno ovako rasplakala za rano jutro ! Mogu samo da vam napišem ona je jedna divna majka , divna supruga . Malenom lavu želim divno i bezbrižno detinjstvo i ne sumnjam da će ga imati pored takvih roditelja i uskoro da dobije batu ili seku 😉 

autor priče . anonimna mama 

izvor. devetmeseci.net 

Mama I.D. je dala priču za naš sajt pošto su se pojavili oni koji bez naše dozvole uzimaju priče i sve sa našeg sajta za njihove blogove iako smo ih upozorili da to ne rade i da nemaju prava , treba da znate da original je ovo i jedina autorka ove priče je ona . A mi poslednji put upozoravamo da svaka priča koja je na sajtu devet meseci samo tu treba i da ostane .

SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NAĐE NA DRUGIM PORTALIMA 

PROČITAJTE I OVE PRIČE


loading...

Komentari

Komentara

Tagovi: ,

Kategorija: porodjaj carskim rezom

avatar

O Autoru ()

Postavi komentar

Read previous post:
Saveti iskusne mame: 7 pomagala pri uspavljivanju bebe

Poučena sopstvenim iskustvom, mama četvoro mališana, Moli Balint, preporučuje sedam stvari koji su joj bili od velike pomoći prilikom uspavljivanja...

Evo nekoliko sasvim neobičnih stvari koje će vam se destiti dok iščekujete bebu

 Vaše telo će tokom devet meseci doživeti pomalo lude, ali sasvim normalne promene. Evo i koje.. Dobićete veće obline Kako...

PRIČA JEDNE MAME : Volela bih da sam znala ovo o oporavku nakon carskog reza

Moja druga trudnoća završila se neočekivano carskim rezom i dok sam se trudila da prikupim što više informacija, opet su...

VAŽNO :Ovo vam niko nije rekao o postporođajnom seksu !!

Evo šta bi novopečeni roditelji trebalo da očekuju... Vreme je da imate seks prvi put od kada ste se porodile,...

Close