JOVANINA PRIČA O POSTPOROĐAJNOJ DEPRESIJI : Mogla me je ubiti ! ALI Pokazala sam da su žene ČUDO PRIRODE

Maj 23, 2019 | Postavio | Komentar More

,,Šta želiš da budes kad porasteš? MAJKA!” Sve mi od malena maštamo da se ostvarimo u ulozi majke i imamo nekog koga ćemo voljeti i čuvati cijelog života.

 

Nadamo se da ćemo imati divnu trudnoću a ni u jednom trenutku ne pomislimo da bi nam to blagosloveno stanje i sve promjenem koje ga prate donjelo i nešto loše POSLEPORODJAJNU DEPRESIJU.

Kada smo se ja i moj suprug Pavle vjenčali u oktobru 2016.godine kao i svaki bracni par, mastali smo da se ostvarimo u ulozi roditelja. I gle čuda, posle tri mjeseca braka test za trudnoću pokazuje dvije crtice-TRUDNA SAM.

Našoj sreći nije bilo kraja. Odlazim na pregled kod doktora koji na osnovu vrijednosti bête govori da se radi o trudnoći koja je rana ali takodje kaže da treba da dodjem na pregled za dvije nedelje da bismo bili sigurni da je sve u redu.

U medjuvremenu prokrvarim i hitno odlazim u bolnicu gdje od dežurne doktorke saznajem da od
trudnoće nema ništa-ploda nema. Riječ je o tzv.biohemijskoj trudnoći.

Cijeli svijet u jednom trenutku staje, ruši se sve. Teško je kad se nadaš nečemu a onda sve padne u vodu. Tih dana spas
pronalazim u knjigama. Samo čitam i čitam i trudim se da zaboravim na bol ali se i dalje teško mirim sa tim da mrvica o kojoj sam maštala nikad nije ni postojala.

Prolazi ljeto i ide jesen. Pavle i ja se spremamo da otputujemo za Srbiju Ne kasni mi menstruacija ali ja osjećam da sam trudna. Radim test na dan putovanja koji ponovo biva
pozitivan. Da li se radovati ili ne? Bezobzira na sve odlučujemo da otputujemo i da posjetimo doktora kad se vratimo.

Putovanje prolazi super i u povratku za Crnu Goru posjećujemo manastir Ostrog, da se zahvalimo na ponovnom blagoslovu.

Vraćajući se ka Baru udara nas kombi odpozadi. Izlazim iz auta i pomisljam: ,, Zar ovo da nam se desi sad? Jel se to Bog javlja? Daje li nam znak da opet nešto nije u redu ili da se nešto neće dobro završiti?”

Istog dana odlazimo kod doktora koji potvrdjuje trudnoću a ja već zamišljam kako u naručju držim bebu. Trudnoću kao
što sam ja imala poželjela bih svakoj ženi. Mučnina i nesvjestice nikad nije bilo, ponašala sam se kao da nisam trudna, sve sam normalno radila. Bila sam ponosna što je ispod mog srca kucalo još jedno i što ću ubrzo imati nekog koga ću danima i noćima slušati kako diše a on neće biti
svjestan koliko je srećan.

Porodila sam se 30og maja, pet dana posle termina, carskim rezom. Porodjaj je protekao savršeno. Rodila sam krupnog dječaka KOSTU. Kada su mi donjeli moj žuti zamotuljak nisam
mogla da skinem pogled sa njega. Nikad u životu ljepše plave okice nisam vidjela. Mislila sam čime sam zaslužila tu neopisivu radost.

Dani u porodilištu se proticali mirno. Kosta je bio stalno uz mene. Ne mogu da opišem koju sam sreću osjećala danju. Ali bilo mi je nešto čudno. Noćima nisam mogla da spavam, osjetila sam da imam nesanicu. Petu noć u porodilištu zaspala sam samo na dva sata i kad sam se probudila kao da to nisam bila ja. Ruke su mi drhtale, osjećala sam da me hvata tuga a razloga za to nisam imala.

Pavle dolazi po mene i Kostu i na ulazu od porodilišta primjećuje po mom izrazu lica da se ne osjećam baš
najbolje. Stižemo kući. Okružena sam sa dragim osobama koje volim ali imam potrebu da se povučem i budem sama. Neraspoložena sam, nemam apetita i sve oko sebe vidim crno. Kao da ni zračak svijetlosti u mom životu ne postoji. Nisam imala energiju i konstantno sam osjećala umor. Uznemirenost i bespomoćnost su me ubijali. Imala sam volje da radim oko Koste, jedino tad bih se osjecala dobro, ali opet čudne misli su mi se motale po glavi i nisu mi davali mira.

Posto sam bila preumorna Pavle se ponudio da bude sa Kostom a ja da odspavam u drugoj sobi.
Legala sam ali prokleta nesanica i dalje je bila tu. Tijelo je drhtalo i samo mi odjednom dolazi misao-okončati sebi život. Ustajem i pijem tablete. Na svu sreću one nisu djelovale i Pavle me vodi u bolnicu gdje me dalje šalju na Psihijatrijsko odjeljenje u Podgoricu.

Doktorica mi prepisuje terapiju i upućuje kod psihijatra u Bar. Terapiju sam pila danima ali stanje je i dalje
bilo očajno. Pavle me izvodi u šetnju, priča sa mnom, od svih imam punu podršku ali ja prosto nemam volje za životom. Tužno zar ne? Zašto se to meni baš dešava? Najsrećnija bih bila kad bih znala odgovor na ovo pitanje i pomogla sebi.

Suicidne misli su i dalje u mojoj glavi ali ja
mislim da će proći i samo jednu noć pred očima svog supruga skačem sa terase kako bih sebi okončala muke. Zamislite kako je njemu bilo da gleda kako žena koju voli pokušava sebi oduzeti život a ima sve razloge da bude srećna i zadovoljna.

Loading...

Ni u jednom trenutku nisam pomislila na ono nedužno biće koje leži u krevetcu i čeka moj topli zagrljaj. Nisam pomislila na ženu koja me je nosila devet mjeseci i radovala se svakom mom uspjehu. Nisam pomislila ni na čovjeka kojeg volim najviše i koji je uz mene bilo kad je bilo najteže.

Jednostavno vi se ne pitate u tom stanju uopšte. Tu su hormone odradili svoje.

Hvala dragom Bogu sto sam ostala živa sa manjim povedama. Noga mi je morala biti u gipsu 7 nedelja. Dvije nedelje nakon skoka provela sam na Psihijatrijsko odjeljenje u Podgorici.

Data mi je jača terapija koja me je ubijala. Samo mi se
spavalo. Odvojena sam bila od Koste i još nisam bila svjesna šta sam uradila. Dolazim kući i gledam svog sina. Suza suzu stiže. Postajem svjesna šta sam uradila. Na svu sreću Pavle i
svekrva su bili uz mene svo vrijeme i pomagali su mi u svemu. Ali moje psihičko stanje i dalje je bilo loše pored sve terapije koju sam pila.

Kad sam stala na noge odlazim mom psihijatru u Bar i
priznajem da se osjećam loše i on mi mjenja terapiju. Ubrzo dobijam prvu menstruaciju posle porodjaja i kao da se sve mjenja preko noći. San se vraća bez tableta, a vraća se i volja za životom. Osjećam da ponovo dišem, živim. Osjećam da obožavam Kostu. Osjećam da sam spremna da sve bacim iza sebe i počnem da živim punim plućima. Podižem glavu ka nebu i Bogu i zahvaljujem se što me spasio od mene same i što od mene nije odustao.

Kada sam se porodila nisam vjerovala koliko život može biti nepredvidiv i kako čovjek može tako nisko pasti a opet ustati, dobiti krila i letjeti.

Svjesna sam da ću jednog dana morati sve da ispričam Kosti i nadam se da će mi oprostiti. To što sam prošla kroz posleporodjajnu depresiju ne čini me lošom majkom, ženom,ćekrom i sestrom.

Pokazala sam da su žene ČUDO PRIRODE i da samo one mogu preživjeti ono od čega bi neko
umro.

Svjesna sam da ima ljudi koji će me osudjivati i reći da sam razmažena, bezobrazna i
sebična. Tačno je, jer sam i ja sebe na početku osudjivala ali sam onda samo rekla: ,,Ne daj Bože nikom da bude u mojoj koži”.
Veliku zahvalnost dugujem mom suprugu, svekrvi i majki. Bili su uz mene od prvog dana.

Naravno tu su i moj psihijatar dr Rebic kojeg i dan danas posjećujem i sa kojim mogu da pričam o svemu i ginekolog dr Kljakic koji je vodio moju trudnoću na besprijekoran način.

Znam da ću neke stvari pamtiti vječno, ipak je to jače od mene, ali isto tako znam da ću uvijek biti uz Kostu. Disaću za njega i voljeti ga dok sam živa. Trudiću se da mu svakog dana
nadoknadim onu ljubav za koju je bio uskraćen na početku ne mojom krivicom, već krivicom hormonskih promjena. Učiću ga da izraste u dobrog čovjeka i da vjeruje u PORODICU jer je to
jedino mjesto gdje ljubav počinje i nikad ne završava.

Nadam se da će nekom moje iskustvo pomoći. Zato molim sve žene da ukoliko osjete neke promjene posle porodjaja odmah zatraže pomoć. Vjerujte, nije sramota obratiti se psihijatru, piti terapiju ili osjećati se loše. Nemojte se boriti sa tim pritiskom same i nemojte praviti grešku kao ja. Kad je najteže vjerujte, jer čuda se dešavaju.

Sve mi se izdešavalo u pola godine : Otac mi je umro mesec dana posle svadbe , izgubila sam bebu , ostala bez posla , sve se to skupilo !

Sada moj Kosta puni godinu dana a ja sa ponosom kažem da sam najsrećnija majka i žena na
svijetu. Imam svoj dom i porodicu uz koju se uveče sklupčam i koja mi daje snagu da idem napred. I naravno posleporodjajna depresija me neće spriječiti da se opet ostvarim u ulozi majke
kad Bog to bude htio .

Žene smo i možemo baš sve!

autor priče :Jovana Jankovic Mardjokic
Bar, Crna Gora

pripremila i uredila . Sonja Milekić urednica portala 

izvor.devetmeseci.net

Niko nema prava na ovu priču samo devetmeseci.net . Molimo vas poštujte autora ! Možete podeliti ali ne i kopirati , menjati i lažirati ovu priču ! Svako kopiranje strogo je zabranjeno zakonom !

 


loading...

Tagovi: , , , , , ,

Kategorija: Istinite priče

avatar

O Autoru ()

Postavi komentar