Evo da i ja napišem svoju priču,pa ako ste ikako u mogućnosti objavite ako ne opet hvala.
Čekali smo treću bebu.Sa prvo dvoje divno smo prošli i ništa nije ukazivalo na to da će sada biti drugačije.
foto. privatna arhiva naše čitateljke
Hladnog januarskog popodneva rodila se moja treća sreća,moj junak.Porodjaj je bio malo teži ali sve se izdrži.Rodio se krupan i zdrav dečak sa ocenama 10 -10.Odveli su ga a ja sam srećno svima javljala da je moja duša došla na svet.Brzo sam se oporavila i bila prebačena u sobu.Sa nestrpljenjem sam čekala da mi ga dovedu.Nažalost ,to se nije desilo ni tog popodneva ni uveče u stvari niko nije dolazio čak ni u obilazak.
Usledio je ŠOK !!
Noć mi se činila duža nego inače a ja sam sa nestrpljenjem čekala svoju bebicu.Medjutim dočekala sam smrknuta lica pedijatra.Naizgled zdrava beba kojoj ništa ne fali postala je beba koja se bori za život.Nisu znali kako i šta ,jedino su mi rekli da ima trzavice slične epi napadima u da pati a zbog čega nisu znali.U roku od sat vremena pregledala su ga tri pedijatra i ni jednom ništa nije bilo jasno.Plakala sam kao kiša ,dolazilo mi je vrištim na sav glas.Moja duša,moja beba tek što je stigla na ovaj svet morala je da se ze bori za život.
Odluka pedijatra je pala ,dete se mora transportovati na Institut za neonatologiju.Teška srca sam to prihvatila još teže je bilo saznanje da ja ne mogu sa njim.Kad su pripremali sanitet za njega,koji pritom ni kiseonik nije imao,dodirnula sam ga po prvi put.Uhvatio me je za prst kao da ne želi bez mene nikud,isad kad se toga setim suze same naviru,au grlu knedla sedi koja mi uvek ”sedi” tu kad god se toga prisetim.Uneli su ga u sanitet.U trenutku kad je on kretao moj suprug je došao ,nije uspeo ni da ga vidi( tada smo živeli u enklavi na Kosovu,dok sam mu javila odluku doktora,oni su ga velikom brzinom spremilii odveli a on nije imao čak ni priliku da ga vidi).Plakalu smo zajedno ,zagrljeni kao deca…
TEŠKI DANI PUNI SUZA I BOLA
Sutradan sam došla kući,nisam želela ni da jedem,suprug me je silom hranio stalno me ohrabrujući da će sve biti u redu a iznutra je vrištao od tuge.
Odlučila sam da se borim i znala da ako ja bidem odustala i klonula da će i mojoj bebi biti loše.Borila sam se da sačuvam mleko,nisam se predavala.Svakim danom su stizale bolje vesti,da mu je bolje da nema traga ni od kakvih epu napada,jedino du mi posle par dana rekli da je kada je stigao kod njih imao hematom u glavi ali da se to polako saniralo i to su pripisali teškom porodjaju.Posle nedelju dana otišlu smo mu u posetu.Nismo čak mogli ni da ga uzmemo normlno već sa brdom nekih rukavica,maskom i odelom kako ne bismo preneli neki virus ili bilo šta što bi moglo da mu naruši zdravlje.
Nogice su mu bile pune modrica na mestima venepunkcija ali su me ubedjivali da je sve to normalno od bockanja.Tužna srca smo ga toga dana ostavili ali srećni zbog saznanja da za tri dana konačno možemo da ga vodimo kući.
Sreća ipak nije bila dugog veka.Dan pre našeg odlaska po njega, zove doktor i saopštava nam da je dete pebačeno na Institut za majku i dete i poatavlha mi pitanje:”Imali u vašoj porodici neko problem sa koagulopatijama”.Jednom rečju ima li neko neku sklonost ka krvarenju.U ušima su mi odzvanjale njegove reči i samo sam se srušila….
…Nisam mogla da verujem šta nam se dešava .Toliko tuge i suza.
Sutradan zovem na Institut javlja mi se prijatna doktorka koja mi objašnjava da sumnjaju da beba ima deficit faktora 9,da je stabilno i da se krvarenje u desni nadbubreg povlači.Kakvo krvarenje kakvi faktori ništa mi nije bilo jasno.Te večeri nisam spavala sutfovala internetom i čitala sve što sam uspela da nadjem.Hemofilija….retka bolest koja pogadja jednog u 50 000 hiljada dečaka.Genwtsko oboljenje,majke bolest prenose sinovima ili gen sam mutira još u periodu začeća( njegov doktor ima mišljenje da je kod njega drugo u pitanju zato što u porodici niko nije pre njega bolovao od hemofilije).
KONAČNO SAM VIDELA MOG JUNAKA
Uveče zovem da pitam za njegovo stanje i oni me pitaju da li želim da budem kraj njega.Kakvo pitanje ovog puta sam vrištala ali od sreće.Sledećeg dana sam moje zlato držala u naručju,dojila ga i bila do boga srećna.Pošto je tog dana bio državni praznik hematologa sam morala da čekam tek sledećeg dana.Kada je svanulo pripremila sam na papirić bezbroj pitanja na koja je doktor dragom voljom odgovarao.A onda njegove reči .”Njegovo stanje je stabilno slobodno možete da se spremite dok otkzcam otpusnu listu”.Bila sam presrećna,javila im kuć a klinci i moj suprug vrištali su sa druge strane žice……
Ova poslednja slika je od pre neki dan moja dusa hrabra je krenula u predskolško
Od tog dana prošlo je evo 5,5 godina .Danas je krenuo u školicu ,mamin veliki dečko.Držimo bolest pod kontrolom,primamo lekić kod kuće ja mu dajem lepo smo se na to privikli i živimo i rastemo kao i sva ostala zdrava deca i …srećni smo.Sem što smo moralu svoju kuću napustiti i doći u drugi grad gde su mu lekovi dostupni jer bez njih ne može.A i neka smo i na kraj sveta ako treba.
Sada čekamo četvrtu sreću i nadamo se da će ovog puta biti sve u redu .Dosta smo plakali.
Ako budemo uspelu da uzmemo kredit od banke u decembru ostavićemo matične ćelije jer mu kroz koju godinu mogu pomoći a ako ne uspemo opet smo srećni što imamo jedni druge i što se volimo najviše na svetu.
Uf kakva priča . Suze sam idu . Bravo to su borci , to je snaga i ljubav . To spaja porodicu i u dobru i u zlu . Želim im svu sreću ovoga sveta , i mami da ovaj porodjaj prodje bez ikakvih komplikacija . I da uživaju ,imaju najveća bogastva i nešto što novac ne može da kupi :* Hvala veliko na ovoj priči .
autor priče .anonimna mama
izvor:devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
Pročitate i ovu priču