KOMEDIJA :) Dolazi i suprug napokon i govori mi da ne vrištim, sramota.,, Grrr, kakva sramota, imaš pravo ćutati” ,
Od početka trudnoće ja sebi dajem veliku podršku. Skupljam hrabrost i samopouzdanje da porođaj ne boli. Govorim sebi da to mora i da još ni jedna beba nije ostala u stomaku, sve dok nije počelo kod mene.
FOTO.privatna arhiva naše čitateljke ( Mala Sunčica )
E pred porod sedmicu dvije, počeli doktori savjetovati za epidural i još kojekakve anestezije. Možda bih ja i pristala da mi je baš donja kičma uredu. No koliko su oni uporni da potpišem za tu epidural jer kao možda bih se kajala i tražila kad krenu bolovi, toliko ja odbijam i postajem isfrustrirana. Govorim suprugu, objašnjavam da idem hrabro. Bez ikakvih hemija, samo sa Božijom pomoću. E počeo se i on predomišljati da neće biti na porodu, to je malo jezivo.Ne bi mogao podnijeti. S tim da govori to od početka trudnoće, ja se pomirim s tim.
Termin 12.10. No jutro prije, osjetim ja bolove oko 4h u jutro. Ustaje suprug na posao sat poslije, ja se uspuhala. Trpim, kontam lažnjaci. Govorim njemu da ide na posao da nije to ništa. Bom prpa mene. Isprati ja njega i odmah zovem svekrvu da dodje, što kažu, dokundisamd .
Ona inače najbolja svekrva, daje meni snagu, savjetuje. Ama ne mogu ni vodu popit a tek šta drugo kad bolovi krenu. Što je najgore, ne mogu ih ni upratiti.
Bom durala sam bolove kod kuće do podne, a onda trk u bolnicu. Ne mogu više. Šta god bilo, predajem se u ruke profesionalaca.
Bolovi, ne mogu stojat na nogama. Ali držim se. Pravim čučnjeve, kontam bolje da ja djelujem više nego oni sa infuzijama i injekcijama. Primiše me, pregledaše me i kažu da će danas sve biti gotovo. Ja osta stabilna, hladna. Samo sam bolova svijesna, ničega više.
Zovem supruga, rekoh to je to. Govori on da ne može još dolaziti neka frka. I to u redu. Imam svekrvu kod sebe. Bom bolovi sve jači. Kaže babica da sama se moram otvoriti 10 cm. A majko ja tek na 4, a oči hoće ispasti od bolova. Ništa bom, guraj. Postaviše me na sto za ctg flašu vode i čekam. Čeka svekrva, svako malo nudi vodom. Stiskam joj ruku kad napon dodje. Ama noge mi se grče. Vrišti, plači dzabe. Bom dolazi i suprug napokon i govori mi da ne vrištim, sramota.,, Grrr, kakva sramota, imas pravo ćutati” , ona burna reakcija.
Ako nikad nisi zagalamila na supruga, tad hoćeš. Izidje svekrva. Ja i suprug. Bom sad njemu mogu jače stisnuti ruku. Pomažem, ne mogu više. Zadnji atomi iz mene već izlaze. U 5 minuta odjednom, i pritisak i bol i druga babica. Okrenu me na kuk, suprug osta zatočen. Drži mi nogu, drži mi ruku. Grizem šta stignem.
Jedino što mi prolazi kroz glavu “ako ni jednoj ženi nije ostala beba u stomaku,meni hoće. Ova vani ne izlazi”
Hoće sipak. Tri napona i 3013kg, malena crnka plavih očiju. Mirna, samo glas mali ispusti da se pozdravi sa nama i dodje mi na prsa. Otvori oči i dugo ostasmo gledajući se. Ničeg ljepšeg, niko sretniji od nas dvoje. Bom suprug prereza i pupčanu vrpcu i osta svijedok bolovima. I čak kaže da bi ponovio.
Svako mi je pričao da porod boli. I mnogo sam čitala, ali mi niko nije rekao kako boli tek poslije, auuu…
Ali evo nas, uživamo u sreći, plaču i noćnom lumpovanju.
Konačno jedna priča jaka ali prikazana na šaljiv način 🙂 Bravo jako hrabra mama . Veliki poljubac za princezicu sunčicu :*
Pripremila priču ( Urednica sajta Sonja Milekić)
autor priče . anonimna mama
SVA PRAVA NA PIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI . SVAKO KOPIRANJE JE ZABRANJENO !