Ovako započinje moja priča “Divno, zimsko veče 5 januar 2015 godine, 8 dana pre termina…
Krećem u bolnicu na redovan pregled a kreće i sneg polako da pada…
foto privatna arhiva mame Sanje
U kolima razmišljam kako bi bilo lepo da se večeras rodi naša devojčica, oduvek sam volela zimu, a ovo veče nije moglo biti lepše za rađanje novog života.
Doktorka obavlja ginekološki pregled i šalje me na CTG, gde konstatuje da imam pravilne kontrakcije i kaže mi da odem kući, pošto živim blizu bolnice, legnem i odmorim pa se vidimo u toku noći. Ja u čudu, pitam se da li je to stvarno to, pa mene ništa ne boli, osećam tek neka blaga zatezanja i jedva primetne bolove…
Na putu do kuće sneg počinje sve jače da veje a mene počinje sve jače da boli ali još uvek podnošljivo. Poslušala sam doktorku, legla, pustila film i ušuškala se pored supruga kad odjednom osećam kao da mi je neko probušio balon u stomaku i čini mi se hektolitar vode iscureo ispod mene na garnituru. Ja sva pribrana, kao da mi svaki dan puca vodenjak kažem suprugu, to je to, idi donesi mi peškir da dodjem do kupatila i zovi doktorku, javi da stižemo… Malo je reci da se načisto pogubio, peškir je doneo brzinom svetlosti i zvao doktorku a da ja još nisam stigla do kupatila☺ Muškarci, Naše stene ☺
Put do bolnice sada je drugačiji, više sam se plašila kad sam krenula malopre na pregled nego sad na porodjaj… Samouverena, raspoložena, sigurna da ću se poroditi veoma brzo… U prevodu, nisam imala pojma šta me čeka ☺
Stižem u bolnicu, sve je spremno za mene, oblačim spavaćicu i ne pozdravljam se sa suprugom jer nisam uopšte shvatila da odmah idem na pripremu… Prolazim pripremu i ležem u prvo porodjajno gde mi odmah uključuju indukciji po instrukcijama moje doktorke. Babice koje su bile u smeni divne, pričaju sa mnom, pomažu mi da skrenem misli sa bolova koji već postaju nepodnošljivi…
Ponoć… Badnji dan… Do nekih četiri ujutru sam i izdržavala ali kad je došla doktorka i rekla da sam tek na pola puta, slomila sam se… Kako na pola, pa ja ne mogu, neću izdržati, nemam snage… I tu sam se prevarila. Zovem supruga, da mu kažem da neću jos, do ujutru verovatno, vraćam telefon i doktorka me pita da li hoću nešto za bolove, odluku sam prepustila njoj i dobila trodon… Veeelika greška. Od injekcije mi se užasno spavalo a bolovi isti, još gori čini mi se. Ponovo mi se formira vodenjak, buše ga i čekamo da se otvorim dovoljno da me vode u salu…
7 sati ujutro… Napokon dolazi doktorka i vodi me u salu, ja jedva dočekala, mislim to je to, čim odem u salu gotovo… Eh al sam naivna bila… U Sali ostajem sama, doktorki je gotova smena i ide na sastanak da vidi da li može da ostane da me porodi, i moje divne babice odlaze, pozdravljaju se sa mnom i žele mi sreću…
Pola sata sam sama, povremeno prodje neko hodnikom i viče mi:„Samo diši“mislim se,dodji ženo da me porodiš dok još dišem… Bolovi ne izdrživi…Dolazi moja doktorka, počinju naponi, dolaze i tri babice i dve pedijatrijske sestre i pedijatar, svi oko mene, a ja ne mogu vazduh da uhvatim i da se napnem kako treba. Pljuskaju me vodom po licu (Hvala im do neba), masiraju mi noge jer me hvataju užasno grčevi (Hvala jos jednom ☺ ) ja napinjem već pola sata a moja curica nikako da izadje. Donose CTG, kače me i već i sama vidim da su otkucaji spori, muči se moja beba, to jest ja je mučim jer ne mogu da je izguram…
Kad sam to shvatila, počinjem da plačem nekontrolisano, prve suze koje sam pustila otkako sam stigla u porodilište, babice me teše, kažu da guram kako treba al eto, neće napolje. Doktorka me ljubi i kaže:“ Guraš kako treba ali izgleda da joj treba pomoć da izadje“… Pomoć, kakva pomoć?! Nije valjda… Forceps! Da, to je izgovorila, čula sam dobro. Uzima instrumente i kreće a kreće i meni napon… babica pored mene viče, pusti to, sad će ona da je izgura i bukvalno mi skače na stomak dok doktorka baca instrumente…
Olakšanje, neopisivo olakšanje… Kako je ovo moguće, ne boli me više, onaj užasan bol je nestao… A to može da znači samo jedno. Moja devojčica je stigla! Brzo spuštam pogled i vidim malu glavicu, crnu dugu kosicu i moje modro-ljubičasto dete. Vidim je ali je ne čujem, čujem samo doktore koji viču da je sitna beba, obmotana pupčana vrpca oko vrata, zadnji potiljačni stav, gledam kako joj guraju cevčice u grlo i nos, čujem babicu kako viče: „Napni se da izadju ramena“ i napinjem mehanički, ne osećam nikakav bol samo žzasni strah, strah za svoju novorodjenu devojčicu…
Počinjem da vrištim: „Da li je dobro, da li je dobro, zašto ne plače?!“ Viču mi, smiri se, dobro je, sad će zaplakati… I stvarno moj život počinje da plače… Muzika za moje uši, lek za dušu… Sve je u redu, dobro je, uspele smo! Stavljaju mi je na grudi na sekundu, poljubila sam joj rukicu i odneli su je na merenje. Vraćaju se da mi kažu da sam rodila zdravu devojčicu, tešku 2.950 gr i 50 cm dugačku ☺
Sreća! Jednom rečju, sreća! Neopisiva, ogromna, sreća! Doktorka ostaje da izvuče posteljicu i da me ušije, secnula me malo, da olakša prolaz bebi, dva konca ukupno. Završava, čestita mi i odlazi. A ja ostajem u Sali naredna dva sata pre prelaska u sobu. Ta dva sata… Verovatno najlepša u životu. Javljam suprugu da se rodila naša sreća, mami da je postala baka i svo vreme uživam u činjenici da sam uspela, postala sam mama, sve je u najboljem redu!
Oporavak je super prošao, posle pet dana smo bile kući, sa tatom, napokon smo imali našu malu porodicu i u rukama najveće bogatstvo ovog sveta, našu Elenu!
PORUKA ZA BUDUĆE MAME
Drage trudnice, neću vas lagati da porodjaj samo malo boli, boli užasno kao što ste mogle pročitati ali kao što ste već verovatno čule sve se zaboravi kada uzmete svoju bebu u ruke. To kod mene nije bio slučaj, nisam zaboravila taj bol ali čim sam nju videla shvatila sam da je vredelo i da bih kroz sve to prošla još milion puta, samo zbog nje. Bitan je stav kad krenete u porodilište, ja sam stigla nasmejana i raspoložena, zato su verovatno babice imale takav odnos prema meni i samim tim mi olakšale dok sam bila u bolovima. Samo pozitivno, jer znate zašta ste se borite i da vas na kraju čeka vaša SREĆA!
Draga Sonja, evo i moje porodjajne priče .Sve u svemu, nezaboravno, ako zanemarimo bolove i strah čak i pozitivno iskustvo .Inače stranicu pratimo otkako je Elena bila tačkica u maminom stomaku a sad je već velika cura od 20 meseci i sve pohvale za stranicu i sajt, stvarno korisno trudnicama i mamama.
Priču sam pisala sinoć, na moj način, pokusala sam da prenesem sve emocije koje sam sinoć ponovo osetila ali jedna je preovladala… Sreća! Kad god pomislim na porodjaj osetim se neopisivo srećnom i ponosnom- Hvala što postojite, veliki poljubac od nas .
Veliko hvala mami Sanji na ovoj priči znam da će puno trudnica da ohrabri . Malenoj princezici želim divno i bezbrižno detinjstvo :*
autor.priče :mama Sanja
izvor.devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
I ove priče su osvojile vaša srca
- Bebo, možemo mi ovo i bez epidurala
- Ako dovoljno želiš, sve možes da ostvariš!
- PRIČA MAME IVANE : SMEH DO SUZA
- PRIČA O VASILIJI : VERA NADA I OSTVARENJE