Ogromna, velikih otečenih nogu, šetam do mame-moram popiti kafu i pojesti onu dobru, veeliku baklavu što je majka spremila jer se meni eto nešto baklave posebno jedu.
Započinje priču mama Ella.
foto privatna arhiva mame Elle
Uhh kako su mi se samo tražile, a tek ona šoljica kafe… Idem putem i samo o tome razmišljam. Konačno sam stigla uh olakšanja podići noge na stolicu. Mama iznosi baklavu i kafu i smješka se gledajući u moj stomak. Pita me: “Kćeri jesi li dobro?”
A mene nešto kao probode, rekoh:”Jesam majko, dobro sam. ”
Ma ni ne izgovorih briznuh u plač uz riječi:” Mama hajde ti umjesto mene, ja se bojim”.
Kaže mama ono što bi svaka majka i rekla:”rado bih kćeri ali ne mogu, znaš da bih.Možeš ti to moraš.I to je jednom i gotovo odmah prestane da boli. ” Prestajem plakati vidim majku sam nasekirala. Pijem onu kafu o kojoj sam cijelim putem maštala i jedem onu baklavu što sam je sanjala. Ne sjeda mi nimalo. Rekoh joj mama da je meni prenijet bar 10 dana mene strah. Mama se od srca nasmija i krišom obrisa suzu da je ne vidim.
Krenula sam kući nešto nisam dobro. “Mama ja ode prileći malo nekakva me nemoć uhvatila.” Rastadosmo se uz poljubac i konstataciju da se moj trbuh spustio. Dođoh kući, prilegla. Odjednom neka bol, budim se. Bože šta je ovo? Ne smijem više nazvati muža pa imala sam ovakve slične bolove i prekjučer kad me u 3 h ujutro vozio za Travnik, budio kolegu da ide s njim pošto je bio van sebe.
Lažna uzbuna bila ja sutra sa stomakom opet kući.Šta ako je i ovo lažna uzbuna?Opet bol…Razmišljam o onome što žene kažu “Znat ćeš kad krene” ama ne znam… Kako izgleda to? Jel sad baš pravo boli? Opet bol, gledam na sat svakih 10 minuta se javlja i redovna je. Nazvat ću muža da mi dovede mamu.Dolaze oboje mirni, mama skuha kafu kaže hajde kćeri evo i tebi. De kaži mami kako te boli. Opet bol. Velim ma ne mogu ni kafe, ne mogu ništa, mene boli i hvatam se za kuhinjski stol.
Pogledam na sat bolovi na 5 minuta. Rekoh im ja ću nazvati svoju prijateljicu babicu neka mi ona kaže jel se ja porađam. Moja Dženita reče:”Idi odmah”. Otišli smo u Bugojansko porodilište gdje me babica uredno pregleda i reče:”Vi se porađate,otvoreni ste 4 prsta”.
Nazva doktora i doktor reče da me ovdje u Bugojnu ne mogu poroditi te da idem u Travnik. Vidno uznemirena babica mi daje savjete kako da izdržim put i da ako mi dođe da tiskam da ne tiskam ni slučajno. “Možeš ubiti bebu, ne tiskaj izdrži.”
Saniteta naravno nema te smo primorani hitno automobilom sami bez ijednog stručnog lica. Puta se i ne sjećam. Samo se sjećam majčine ruke na ramenu i muževe koju sam stiskala i grebala od bolova. Stigli smo. Moj doktor koji me vodio zbog komplikacija u trudnoći je tu. Čeka me i uvodi odmah. Kaže:Porod, otvoreni ste 10 prstiju. Ulazimo odmah u rađaonu, muž i mama ostaju iza vrata sa strahom.
Doktor onako galantno uđe i obrati se ostalima. “Dobro večer, ovo je moj porod i ja ću ga voditi. Dajte pacijenticu pripremite i dajte joj apaurin. Probušiše mi vodenjak. Kaže moramo malo dripa uključiti zatvorili ste se nakon probijanja vodenjaka. Klimam glavom. Babica divna, nježna i pažljiva me miluje i govori samo lezi na bok. Bit ćeš dobro.
Gledam u onaj veliki sat. 19 časova je. 25.07.2016. Doktor me diže sa stola i reče hajde hodaj lakše će ti biti i brže ćeš se otvoriti. Boli…. Dišem i molim se Bogu… Kad je vrhunac bola ja znam stati će.
Skupljam snagu za drugi…. Dolazi… Sat otkucava 20:30 h… Nagon za tiskanjem… Ja moram, ne mogu ga spriječiti. Zovem babicu… Kaže de ti još malo hodaj nisi otvorena sigurno do kraja. Kažem ne moguuu, ja moram i tu se napinjem. Odmah me uze i smjesti na stol. “otvorena si, super Ella.
Sada moramo sarađivati. Prati sine moje upute. Klimam glavom. Maže me uljem. Objašnjava. Trud… Tiskaam… Tiskam… tiskam… Kaže babica: samo tiskaj kad je trud nikako drugačije. Ja mislila treba stalno tiskati.Reče mi zatvori oči i kad dođe nagon tiskaj.Osjetim nešto me kao zaboli malo jače. Babica veli:”Hajde majko vidim crnu kosicu sada tiskaj”
I na svet je stigao moj mali princ
Suze mi potekoše mislim u sebi moje čedo ima crnu kosicu. Beba me malo zakači ramenom babica veli:”Uspjela si, dječak je” “Zašto ne plače babice, zašto ne plaaačeeee” i tu moje garavo proplaka i mama konačno začu glas svoje duše. Pokuša mi ga dodati brzo ali kratka pupčana vrpca je bila i babica požuri da je presječe i dodade mi na grudi nešto maleno, crne kosice i rumenih usnica.
“Uspjeli smo sine, uspjeli smo Darise. Hvala Bogu. Voli te mama”. U pozadini se čuje doktorov glas:”Muštuluk postali ste tata. Oboje su dobro. Dječak je. ” 3 kg i 50 cm dimenzije vašeg sina, sada ćemo vas ušiti i idete se odmoriti i da vam donesemo bebu na podoj”….
foto privatna arhiva mame Elle
Divna priča . Hvala mami Elli što je svoju priču ispričala za naš portal devet meseci .
autor priče .mama Ella
pripremila.urednica Sonja Milekić
Sva prava na priču zadržava naš portal devet meseci ! Svako kopiranje i zloupotreba kažnjeno je zakonom ! Poštujte autora .
- Priča mame Aleksandre :Sa osmehom na porođaj
- Pazite šta i kako govorite detetu: Reči koje će slomiti njihova mala srca