Prvo bih da pozdravim urednicu Sonju ,sve majke, kraljice. Dugo sam razmisljala da li da pisem ovo ali moram…imam neku potrebu. Iza sebe imam dvije trudnoće i dva poroda koja ne pamtim baš lijepo nažalost…
FOTO privatna arhiva naše čitateljke
PRVA TRUDNOĆA
Udala sam se mlada sa 18 godina i postala majka sa 19 (jednostavno takva je bila sudbina i nisam se pokajala). Nakon četiri mjeseca u braku saznajem da sam trudna i naravno presretni smo i ja i suprug. Na prvoj kontroli sve ok napredujemo sve uredu. U 3. Mjesecu moja dr.mi govori da moram da radim amniocintezu (zbog porodične bolesti) mada to nije genetika al ajde uradit ćemo. Bila sam mlada nisam imala pojma ni šta je to iskreno, al nema veze kroz 15 dana dolazi nalaz, sve uredu sve super i daaa nosim djevojčicu koju sam i željela iskreno J.
Kako je koja kontrola odmicala sve je bilo uredu, ali u 7.mjesecu ja počinjem da osjećam neke grčeve ne tako velike ali tu su…u 32.sedmici moja dr.kaže ti si otvorena jedan prst i porodit ćes se prije vremena…ja prestravljena. Naravno uključila mi je terapiju al uzalud nazalost. U 33.u toku noći ja mokra se budim…jao reko šta je ovo sad…vodenjak. Supruga nema 3.smjena što je još gore. Zovem mamu(svekrvu) i idemo do bolnice. Ostave me.Cijelu noć nisam spavala, gladna, žedna ali ne boli ništa…
PORODJAJ
Jutro svanulo dolaze doktori pregledaju svaki sat a bolovi pri pregledu užasnii. Vec 12.sati popodne ništa mene ne boli( već mislim u sebi ovo će biti lagan porod) prevarila sam se. Oko 13.sati kreću bolovi koji postaju sve jači i jači al ništa nigdje nikoga oko mene. U 18.sati već ne mogu da izdržim bolove zovem doktoricu il me poradjaj il radi nešto, ona mene pregleda kaže porod. Postave me na sto i tu sam bila nekih 10 minuta, dva guranja i moja djevojčica je vani J moja mrvica. Rodjena sa 2.100 46 duga. Nisu mi je dali vidjeti, odmah su je odnijeli u inkubator. Porod trajao 18 sati, beba bez plodove vode koja je davno iscurila… Sutradan jutarnja vizita dolaze do mene i govore: ti majko ides kući a beba ostaje, nećes je moći dobiti na podoj. Ja gledam oko sebe one majke sa bebama…moje nema. Odvedu me do sale sa inkubatorima i tu sam je prvi put vidjela. Crna kosica,male okice,ma sva je bila kao mrvica neka u svim onim cjevčicama. U bolici je bila 12 dana, za tih 12 dana ja sam uspjela da sačuvam mlijeko, izdajala se kući i nadala se da će prihvatiti i dojku,i naravnoo uspjela sam u tome moja mrvica je dojila.(8mjeseci). Konačno smo bile zajedno kući.
DANI BORBE
Prolazili su dani, sedmice, mjeseci i naravno vodila sam je na redovite kontrole koje su joj trebale jer su je vodili kao NEURORIZICNO DIJETE. L Govorili su da je sve uredu, da samo malo odudara od svojih vršnjaka…ali nije bilo tako, nije bilo uredu…Moja mrvica je imala 18 mjeseci kada je krenula na vježbice jer tada nije sjedila, puzala a tek hodala…18 mjeseci. Tad kreću naše borbe iz dana u dan vježbe i samo vježbe, kontrole nekih doktora za koje nisam ni znala da postoje. Tad sam saznala da je pri rodjenju imala krvarenje u mozgu i nedostatak kiseonika, i naravno oštetilo mozak. Sa 3 godine dobila je dijagnozu CEREBRALNI POREMEĆAJ DONJIH EKSTREMITETA.
Bila sam u šoku.Borba, vježbe, kontrole, sa 3 god operacija nogu… i konačnooo moja princeza sa 3 pune godine hodaa, to mi je bio najsretniji dan u životu i taj dan sam samo gledala kako hoda i plakala od sreće vjerujte.
Danas ima 6 godina krenula je u 1.razred, inteligentna i prepametna, ali hod…nije kao u sve djece.(moram naglasiti da je ostala umno sačuvana dakle pametna je). Borimo se i borit ćemo se dokle god bude potrebno da se taj hod koriguje, da bude normalan…samo da ne ide nagore L.I često vidim iza sebe da ljudi gledaju kako ona hoda, okreću se al ja s ponosom vodim svoju kćerkicu za ruku i svaki dan zahvaljujem Bogu što hoda pa kako tako.
DRUGI PORODJAJ
Druga trudnoća dosla nenadano J ali dobrodošla nakon 5 punih godina. Nadala sam se da ću uživati u njoj (ali iskreno nisam). Odmah na početku nisko, rizično ali čuvala sam se…Predlože mi i tu amniocintezu i odmah odbijem. U 4.mjesecu kreću bolovi užasni gdje se nisam mogla pomjeriti mislila sam da je spontani pobačaj, ali na svu sreću nije…napad bubrega…prošlo je i to. Na UZ mi govore da je sve uredu i da nosim dječaka, mislim da niko tada nije bio srećniji od mene J.
U 6. Mjesecu dr.mi kaže ti si izmedju spontanog i prijevremnog…ja uplašena izgubljena…šta sad. Bolnica čuvanje trudnoće, lijekovi. Od 6.og mjeseca sam pila apaurine i tablete protiv kontrakcija jer su se od 7.og mjeseca počele javljati. Strogo mirovanje… bliži se 33.sedmica za mene duga kao vječnost nikad da prodje…uh prošla je konačno…i 34… još samo jedna sedmica pa da bar udjem u 9. J . Muž otisao sa starijom kćerkom na rehabilitaciju 14. Dana jer ove godine je on to morao umjesto mene, a ja ležala odmarala.
Meni vec 35+6 jos dan pa da udjem u 9. Tu meni opet pukne vodenjak. Više nemam 18 godina i znala sam šta je to. Vozim se opet sa mamom (svekrvom) prema bolnici, vidim da je uplašena i na sve načine pokušava da me oraspoloži. Ja samo mislim na porod kakav će biti jer bolove opet nemam. Dočekuje nas neljubazna sestra jer smo je sigurno probudile ili prekinule u ispijanju kafice (bilo je 2 ujutru). Prima me ljubazni doktor, ja bolove nemam, tu noć sam provela na CTGu. Već su upoznati sa mojim prvim porodom i sa dijagnozom djevojčice i jednim prijevremenim porodom.
U 9 sati dolazi doktorica stvarno ljubazna i govore mi da bi mene na carski rez. Iskreno jedva sam čekala da to kaže. Bolove nisam imala uopšte a već otvorena za porodjaj. Mislim da nisu ni smjeli rizikovati zbog prvog poroda. U salu sam otišla sa pjesmom ( da tako kažem ).
Budim se u šok sobi čujem govore mi pričaju bude me, ne vidim ništa samo čujem, nemam snage da govorim…
Rodila si djecaka 2.7500 dug 50. Zdrav lijep dječak. Odmah su mi ga donijeli 2 dan, a već 3 dan je bio samnom u sobi. Kući smo izašli nakon 7 dana oboje. Brzo sam se oporavila od carskog, ali nije bilo lako moram reći.
Seka ga je lijepo prihvatila odmah, ljubomore nema. Danas ona ima 6 god.a on 13 mjeseci. Prosjedio na vrijeme, propuzao u 10 mjesecu a sad skoro prohodao malo mu fali. Naravno moja prinzeza, moj borac je tu…kaže naučit će tebe seka da hodaš… a ja imam osjćaj da srce hoće da pukne… Ali tu smo borimo se i volimo se.
PORUKA
Mame čuvajte svoje trudnoće ako su rizične, možemo se strpiti tih 9 mjeseci. Djeca su naše blago i borimo se za njih svim snagama. Negdje sam procitala… “VOLITE I PAZITE SVOJU DJECU, JER ŽIVOT ĆE IH KAZNJAVATI I KAD NISU KRIVI.
Kakve priče , prava LAVICA !! Mama je htela da ostane anonimna za javnost i ja ću to ispoštovati . Želim im sve najlepše u životu , samo sreću , radost i pono osmeha na njihovim licima :*
autor priče . anonimna mama
izvor. devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !!
Pročitajte i ovu priču koja će otopiti i najtvrdja srca
Ovo je priča o Andei :Retka bolest našeg deteta promenila nam je život”