Priča mame INES ! Zavidim ljudima koji nemaju decu

0 217

Dobro ste pročitali.

FOTO. privatna arhiva mame Ines 

Dogodila mi se situacija u kojoj je meni bliska osoba otišla s posla ravno u krevet.

Ja sam trčala s posla preuzeti Martu.

U tom trenutku sam pomislila – blago joj se.

Jesam.

I sve mame jesu.

Koliko god se klele u to da nisu.

Jesu.

Jer to je ljudski. Jer je normalno da si ponekad umorna. Da ti je dosta svega. Zavukla bi se u najmanju rupu na svijetu i plakala satima.

Ili bi skuhala kavu i čitala knjigu.

Nazvala bi prijateljicu u miru.

Otišla bi vani.

Bi.

Svaka od nas bi.

Vjeruj mi na riječ.

I to ne znači da ne voliš svoje dijete, da si nezrela za majčinstvo i da te treba objesiti na Narodnom trgu i gađati rajčicama.

Ne znači.

Nemojmo se kriviti. Nemojmo osuđivati jedna drugu.

Nemojmo jer su biti majka i majčinstvo kod svake od nas istim bojama obojane.

U pitanju su nijanse.

Doslovno.

Ne volim mame s velikim “M”.

Jao, ja sam dojila, ti ne dojiš. Jao ja svoje dijete vodim na balet, tvoje se igra pred zgradom.

Jao razmišljala sam o tome kako dijete treba pustiti da samo odluči što želi u životu.

Jao. Jao. Jao.

Dijete od godinu, dvije, pet stvarno zna što želi u životu?

Misliš?

Dijete u tom periodu istražuje tvoje granice. I želi igračke. Što više igračaka. I slatkiša.

Nema pojma ženo.

Ne razvija se osoba na taj način.

Joj, ja nisam za kaznu.

Molim?

Kako će dijete znati da je napravilo nešto što nije u redu ako ga adekvatno ne kazniš?

Ne pričam o batinama.

Pričam o uskraćivanju onog što mu čini zadovoljstvo.

Po meni je to oblik kazne koja je prihvatljiva i koje se treba držati.

Pored toga treba znati i kako dijete reagira na kazne. Koja je najučinkovitija kad je ono i njegov karakter u pitanju.

To ti je to.

Dijete od par godina nema pojma da je vani hladno. I da mora obući jaknicu jer će se prehladiti.

- Advertisement -

Objasnit ćeš mu. Neće te poslušati. Što ćeš napraviti?

Moliti ga da obuče jaknu jer je to za njegovo dobro?

Ja neću.

Ja ću svom djetetu objasniti da bi se mogla prehladiti bez jakne, obući joj i završiti priču.

Ne zato što sam zao roditelj i ne poštujem svoje dijete.

Upravo tim činom sam joj pokazala koliko ju volim. Ne želim da se prehladi.

Ona će to kasnije shvatiti.

Moje dijete me dovelo do ludila sto puta.

I još će milion.

Dijete je.

Izazov su joj moje granice kojih se čvrsto držim, a ona ih želi preskočiti.

I to ti je istina.

Djeca plaču ako nešto ne dobiju.

Plaču.

To je najbolniji zvuk u svemiru. Jako sam osjetljiva na dječje suze.

I u razredu i doma sa svojim djetetom.

Osjetljiva sam na one suze koje iskazuju bol, tugu i sreću.

Suze kojima samo nešto želi postići i pridobiti me na svoju stranu ne registriram.

I naglasim da ja na ucjenjivačke suze ne padam.

Sve ću dati za svoje dijete.

Sve.

Svaku noć idem u krevet zahvalna Bogu što je mene odabrala za svoju majku.

Svaki dan učim. Istraživam, čitam i promatram.

Ona me također uči.

Simbioza između nas dvije je najdivnija simbioza u Svemiru.

No, hoću li joj biti loša majka ako joj ne kupim još jednu igračku? Hoću li biti loša majka ako od nje zahtijevam poštovanje? Hoću li biti loša majka ako postavljam granice? Hoću li biti i ako priznam da mi je ponekad puna kapa svega? Da želim samo doći s posla i zavalit se u fotelju.

Nisam instagram mama.

Nemam 1000 slika svog djeteta s onim kerefekama oko nje.

Ne pričam o tom kako je majčinstvo samo med i mlijeko.

Rastavim se i sastavim ponekad 5 puta u danu.

Kuham ručak dok moje dijete bulji u ekran. Pustim ju na kratkim relacijama da se vozi bez autosjedalice. Kupim joj sladoled umjesto užine.

Sjedi sa mnom ponekad na terasi kafića dok pijem kavu jer nemam nikoga da ju pričuva, a pije mi se kava. Ide sa mnom kod frizera, kozmetičara i u banku jer nema s kim ostati, a ja ne propuštam termin. Kad me jednom u sto dana savlada viroza, prehlada ili sam premorena zamolim ju da mi izmasira glavu. Ili da mi nešto donese.

Kad se igra mora pospremiti svoje igračke. Kad dođe u stan mora odjeću i obuću odložiti tamo gdje joj je mjesto.

Kad spremam stan dobije krpu u ruke. Kad se pakiramo za put sprema svoje stvari. Ljeti je vani dok ne padne s nogu. Ako netko od ukućana spava mora biti tiho.

Ako imamo problem moramo o njemu razgovarati iako ona bježi od mene u takvim trenutcima. Ima stvari koje mora i o tom nema razgovora ni pregovora. Nema mogućnosti žalbe iako ju svaki put, ali svaki put pokuša uložiti.

Jesam li ja uopće mater?

autor. Ines Miličević. 

Izvor. 

Pripremila : Sonja Milekić urednica portala devetmeseci.net

Mama Ines je dala dozvolu za devet meseci da možemo da postavimo svaki tekst na naš portal . Poštujte autora !! 

Komentara
Loading...