E ovako počinje moja priča..
foto: privatna arhiva mame Valentine (Ova fotografija je iz bolnice iz Tirsove..)
Trudnoća perfektna.. Dan termina nikakve naznake za porodjaj,dr.me ostavlja u bolnici da prati stanje.. Četri dana ležim,gledam sve i svašta i dalje ništa,za vikend me puštaju kući,kažu u ponedeljak da legnem pa ako ništa ne bude da rade carski.. Ja kući,u subotu noć počinju bolovi,slabi,prespavam celu noć,ništa strašno..
U nedelju ceo dan osećam,ali ništa posebno.. U nedelju veče oko 23h odlazim na odeljenje gde me ostavljaju sa rečenicom “nećes ti do sutra,nemoj ništa da jedeš,ni da piješ vodu”.. Nedelju noć sama,pokušavam da zaspim,ne mogu.. Nema nikog..
Ponedeljak ujutru vizita i dr.koji kaže spremi se za pregled.. Dolazi tek u 12h da me pregleda,kaže tri prsta još malo i gotovo.. Da ne davim,trajalo je do 21h uveče,pritom ništa nisam jela,niti pila,kiseonik su mi dali za vreme porodjaja jer sam ostala bez vazduha,ali na kraju opet sve ok..
Devojčica 3.650kg,55cm.. Ima kefalhematom(veliki)na glavi,”nije to ništa,to je od porodjaja jer je trajao duže,proćiće”.. Ajde ok,verujem im.. U porodilištu prva dva dana sve u redu,beba zdrava,sve super.. Treći dan dolaze sa rečenicom “bilirubin visok,ostaćete još koji dan,beba će pod lampe”.. Prva beba,hvata me panika,ništa ne znam,ali savetujem se sa sestrom i rodjacima,koji govore da je to fiziološka žutica i da svaka druga beba je ima i bolje da ostanem još neki dan nego da me puste kući sa žuticom..
Peti dan dolazi sestra “velika je gužva u porodilištu,otpustiću vas kući,jeste bilirubin preko 200 ali s’obzirom da je bio skoro 300,u padu je i to će se kući sve srediti,neka vam beba bude kraj prozora..” Srećna odlazim kući.. Patronažna dolazi za 7 dana,kaže “Jao što vam je beba žuta,ali nema veze kada dodjem sledeći put,rećicu vam da li da idete kod doktora..
” Beba 18 dana,ja je vodim kod dr.jer je počela da kašljucka,kako ulazim kod nje dočekuje me rečenica “Jao kako vam je beba žuta,jeste li zbog toga došli”,zatekla me pitanjem,nisam znala šta da kažem.. Uput na odeljenje,sve u svemu ona je vukla žuticu mesec ipo dana od rodjenja.. Da napomenem tada su joj otkrili i šum na srcu,ali to je nebitno u celoj priči,šta tek sledi..
Konačno prolazi agonija sa žuticom,dolazim kući.. Posle nepunih mesec dana,počinje pakao.. Od tada sam više bila u bolnici nego kući.. Svaki put ista prica.. Samo visoka temperatura,svaki put nas ostavljaju u bolnici jer ne znaju od čega je,da ispitaju i na kraju svaki put isti odg.. “Znate imala je žuticu malo duže,pa sve to potiče od toga,transaminaze su uvek povišene kada joj je visoka temperatura,ali to nije ništa strašno,sa bebom je sve u redu..” “Transaminaze? Sta je to? ” “Znate to nije ništa,to pokazuje posledice od visoke temperature,kod nje se odrazilo na jetru,ali mi smo sada to regulisali,biće sve u redu”..
I tako u nedogled.. Kada je beba imala 5 ipo meseci i 4 meseca ležanja u bolnici tražim uput za Beograd.. Odlazim u UDK Tiršovu,prima me najbolji dr.. Ležim 5 dana,razna ispitivanja,ništa ne nadju i puštaju me kući.. Ja se ponadala da je sve u redu kad nakon nekoliko dana opet isto.. Temperatura.. Opet bolnica,sve isto.. Ovoga puta me sami šalju za Beograd. Dr.na prijemu kaže “Meni ništa drugo ne preostaje osim da odradim biopsiju jetre”.. Tako je i bilo.. Da ne opisujem sad biopsiju,tako mala beba,bilo je užas,ali prošlo je,a ja samo molim Boga da otkriju šta je sa mojom devojčicom..
Posle 15 dana ležanja,stiže izveštaj biopsije jetre.. Dolazi dr.i govori “Znate stigao je nalaz,vaša beba ima hronični lobularni hepatitis” Ja ništa ne razumem,gledam i ćutim,ne znam ni šta da pitam ni da li nešto da pitam.. Nastavlja on “To je autoimuna bolest i nije opasna,otkrili smo je manje više na vreme i biće to sve u redu” i odlazi.. Beba dobija terapiju i na dan mog rodjendana izlazimo kući..
Da spomenem i moje stanje tada,imala sam svega 44kg,iscrpljena,nisam ličila na ženu.. Beba sada ima 21.mesec i dalje pije terapiju i niko još uvek ne zna da mi kaže do kada će je piti i da li će se to izlečiti ili će do kraja života piti lekove..
Ona je sada i slomila nogu,a ja sam u šestom mesecu trudnoće.. I dalje sam mršava,osim što imam stomak,sa bebom je sve u redu što je najbitnije,a ja ću se oporaviti nekad.. To je moja malo duža priča.. Dr.kaze autoimuna bolest,ali ja sam ubedjena da je posledica žutice,što svi kriju jer verovatno dr.jedni druge brane..
A ova je od pre 2 dana,sa gipsom i zecom..
Poruka za mame i buduće mame.. Ne dozvolite da ako postoji neki problem dr vas ubedjuje da će biti sve u redu,vec insiatirajte na daljem ispitivanju..
Pozdrav za sve mamice i našu urednicu :*
Hvala mami Valentini na iskrenoj priči , mogu samo da zamislim koliko joj je bilo teško dok se svega ovoga opet prisećala !! Iskreno i mene je dovela do suza . ŠTA JE OVO VIŠE ? KO JE SVE DOKTOR DANAS ? DA LI JE MOGUĆE DA MI MAME VIŠE ZNAMO OD DOKTORA ? ŠTA JE POSLEDICA OVOGA SVEGA ? ŠTA VI MISLITE DRAGE MOJE ?
PODELITE DALJE OVO DRAGE MOJE :* HVALA
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !!
izvor.devetmeseci.net
Drugi su čitali o ove priče
- ISPOVEST : BIRAJTE LEKARA !!
- ISKRENA ISPOVEST : PRITUŽBA NA RAD LEKARA
- ŠTA SVE DOKTORI NE GOVORE BUDUĆIM MAJKAMA