Nevjerovatno je kako jedan dan može da promjeni cjeli život,nekom na bolje,a nekom na nikad gore..
I ja sam kao sve trudnice slušala udarce bebe u stomaku,mazila stomak,tepala,jedva čekala da mi dodje u naručje.Zamišljala sam taj trenutak kao onaj iz filmova. Sve te žene što su opisivale porod nevjerovatan,prvi pogled na bebu…Što se više približavao taj dan više sam bila nestrpljiva,nisam se bojala. Činilo mi se da se suprug više bojao od mene hehe…
Zadnjih dva mjeseca bilo je strogo čuvanje trudnoće,bila sam otvorena i beba je bila skroz nisko…išla sam na kontrole svake sedmice i zato mi je najviše krivo zbog svega što je bilo,kako je dr mogao toliko da fula. Dobila sam bolove 16 dana pre,tako da moj dječak nije palćić,terminska je beba ali je borac. Ctg nije pokazivao bebine otkucaje srca,tek poneki … Odmah sam primljena u salu..
Mihajlo je došao na svet
16:40 rodio se moj Mihajlo,prirodnim putem.Maleno ljepljivo biće ništa ljepse od njega..samo sam ga poljubila nisam ga mogla zagrliti,odnjeli su ga od mene.. Niko mi ništa ne govori,kontam sve je ok biće sa mnom za par sati.. Nakon tri dva sata dolazim u sobu,čekam svoju bebu,bebe nema.. Dolaze djeca ali i dalje nema mog sina… Tu noćš smo hitno premješteni u drugi grad,beba pod kisikom,ali ja idalje ne razumijem šta se dešava…
Neverica i tuga . Teški dani
Tu noć nikad neću zaboraviti ,kiša pada kao nenormalna,hladno je.. Ja sam sama nazad u kolima hitne pomoći,osjećam se tako jadno i slabo… Zvuk sirene prodire mi u mozak,zvuk drugih auta,svjeta,noć je..moje bebe nema..Dolazimo u drugi grad i u bolnici me dočekuje suprug i rodbina,svi me tješe, ne razumijem šta se dešava…Striko ide za sestrom gleda bebu i plače..Tek tu počinje najgori period u mom životu.
Tu noć mi niko ništa ne govori. Sutradan me muž čeka na hodniku,bilo mi je jasno…nije dobro.. Idem na intenzivno i prvo što ugledam je naše djete pod aparatima… Srce mi se steže od tuge,boli ko sam vrag. Svi nešto kriju od mene,svi govore biće dobro ali doktori ne daju nade,moramo biti spremni na najgore..Borili su se za njegov život 24h…
Prolazili su dani,kad god mu idem bojim se šta me čeka..Gledam ga,tako je mali,tako je hrabar…a u glavi ono najgore šta ako mi ga Bog uzme…? Svaki dan je bolio sve više,najgore je bilo naveče kad se čuju bebe… Mlijeko je naišlo a komee… Počela sam se izdajati i davali su mu mlijeko na sondu.. Počeo je da jača i da parametri padaju. Jedno juto na izdajanju dr mi je rekao da je beba bolje i da će pokušati skinuti sa aparata.. San ili java nisam znala.. Navečer ulazim na intenzivnu i moje djete plače,živo je..svjesno.. Moje male oke me gledaju.. Nevjerovatno kao da sam se opet rodila..sva ta sreća…
Svaka tri sata sam mu išla pričala pjevala,vjerujem da me čuo.. Umirivao se na moj glas..a kad je bio na aparatima na moj glas je pomjerao ruku. Nedugo zatim prešao je na patološku tamo sam ga mogla dodirnuti,uzeti i hraniti.. Prvi naš kontakt bio je pun suza..Doktori su ga nazvali mali lav,toliko se borio da preživi da su i oni iznenadjeni…tako malo biće,a tolika volja za život.. Ono najgore za njega je prošlo a za mene dolazilo… Bilo je već sve lakše. Nisam plakala više ni pomišljala da ću ga izgubiti…moj heroj izborio se,htjeo je da živi,a samim tim mami i tati podario život..
Konačno smo kući
Dan izlaska,dolazak kući.. Bajka… Poslije toga ja sam pala…strah me oduzeo.. Sve me sustiglo. Počela sam da plačem svaki dan..da se bojim za njega.. Kažu to je depresija,mada ja mislim da nije.. Možda blaga…
Danas moj sin ima 7ipo mjeseci…ja se psihički osjećam odlicno… Ne mogu da pričam o sjajnom porodu i prvom kontaktu jer sam odmah stupila u kontakt sa boli i tugom.. Panikom i depresijom..Moja beba je umirala u meni ali se izborila,umirala na ovom svjetu ali se izborila.. Borila se da bude sa nama,da živimo,da ne upoznamo crnilo… Bili sam nemoćna njemu za pomoći ali on je pomogao nama..
PORUKA ZA BUDUĆE MAME
Mame slušajte svoje bebe one vam sve govore čak i iz stomaka..vjerujte u njih jer oni su mnogo jači od nas… Ova mala pleća njihova podnesu mnogo tereta…Moj lav se izborio….Hvala mu na tome…
A poruka.. Odgajati djete jeste teško ali sama pomisao da ti ga Bog može uzeti je više nego bolna…uživajte u svakom trenutku,pustite vrijeme i ograničenja..svaki dan,svaki trenutak je bitan.. Neka osmjeh vašeg djeteta podsjeti vas šta je prava vrijednost u životu.
BRAVO BORCI !! BRAVO I ZA MAMU I ZA MIHAJLA .
autor priče : mama Radmila
izvor:devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA
Mamin Lav nakon carskog reza PROČITAJTE