MOJE UPOZNAVANJE SA MOJIM BEBAMA PUTEM CARSKOG REZA

 

Hm koja kriva odluka, za to nikada nećemo biti spremni, zato ne razmišljati o tome puno i pustiti da se desi. Ostala sam u drugom stanju, presretni smo oboje. Počela je od mrvice da izrasta u pravu bebu. Na ultrazvuky sve je bolje vidim. Ne mogu da spavam, okrećem se. Muž hrči, pa ja on je svoj dio odradio. Što li ne mogu da spavam? Kad pred jutro osjetim malo grebanje u stomaku. Pa htjela je da mama budna osjeti njene prve udarce. Kažu djevojčica je. Mojoj sreći nema kraja. Zamisljam kikice i super roze stvari koje mogu da joj obučem. Dobih ja puno kilograma, ali neka, mama ne mogu uvijek biti, a kile mogu izgubiti. Deveti mjesec, sve teže spavam, grčevi me hvataju ali svaki njen pokret mi ne svjesno mami osmijeh na licu. Ima i ime zvat će se Sarah. Moja princeza. Termin osviće , ali nema bolova. Cijelu trudnoću nisko bila i sada neće vani. Kažu doktori idemo s malim tableticama za izazivanje bolova. Ohoho bolovi odmah kreću, okrećem se, šetam, muža stišćem za ruku( neka osjeti malo mojih bolova), ali opet nježno jer znam kako boli. Daju mu nešto protiv bolova, a lijepog osjećaja kada te ne boli. Ctg radi li radi, kuca njeno srce i uspava me tako. Treći dan kažu mora epiduralna inače ja to neću moću izdržati. Ok može sve samo da je konačno ugledam. Kontrakcije idu , a ja se smijem, ništa ne boli. Kažu CTG ne valja, beba spava daj da je malo probudimo. Ulaze svi u sobu i mrdaju stomak. Ultra zvuk kaže da glava nije na dobrom položaju, iako sam otvorena i čeka se famozno guranje, beba neće izdržati. Hitan carski rez. Šta?! Izgubljena sam. Donose mi papir da se potpišem za komplikacije,crtaju mi sve potanko. Kontam:” To mora da je opasno,jer za prirodni se nigde nisam  potpisala.” Uhvati me panika još veća. To je moje tijelo, a oni odlučuju. Muž mi briše suze s lica i govori tu sam ja biće sve u redu. Ali u njegovim očima vidim strah. Bio je pored mene sva tri dana. Voze me na krevetu. Svi se nad moj krevet naginju i smiješe mi se. Ne znaju kako je meni. Ulazimo u salu. 20 ljudi. Tražim očima mog muža i prijateljicu koja me poradjala. Raširiše mi ruke,staviše mi dve šipke ispred mene i preko toga neki zeleni čaršav. Muž mi je iznad glave. Anesteziolog s lijeve strane i samo dodaje medikamente i priča mi sad će beba. Ja vrištim i kažem da osjetim noge, poprska me nekim sprejom ništa ne osjetim sve je to u glavi. Tresu mi se ruke od tolike narkoze. Čekamo. Kaže vide je,sad je uzimaju i evo je. Čujem placč. Živa je. Samo mi je to u glavi. Zaboravih na strah, na bolove. Kažu čestitamo postali ste mama djevojčice. Pupčanu vrpcu je presekao moj suprug i to je bio najlepši trenutak za nas . Je li sve u redu? Posle pregleda pedijatra sve je u redu. Mama- nova i najljepša titula. Smjestili su nas u zasebnu sobu, trebalo nam je odmora. Mrka i mala. Krhka i nježna. Moja beba. Počeh da osjecam bolove, opet nešto protiv bolova i dobro je. Prvo ustajanje iz kreveta. Ohoho ovo je nešto baš bolno. Prvo kašaljanje uhuh . Poslije pet dana kući. Idem ja kao oficir. Nakon mjesec dana sam kao nova. Ne sjećam se više bolova . Sad se okupiram oko svog novog života.

Pa našoj sreći nema kraja. Raste beba ,a raste i naša Sarah. Dobijam rijedak poremećaj u trudnoći koleostaza. Otkazala jetra. Kaže nećes do kraja izdržati. Molila sam se Bogu svaki dan da sve bude u redu. Pijem terapije, a on svaki dan sve veći dečko i jače udara. Dobijem dijabetea, primam inzuline. Neka sve ću ja to izdržati, samo da bude sve u redu. Pred kraj devetog, iako su rekli da ga neću dočekati, kažu stanje se pogoršalo, moramo inducirati porod. Hoću prirodno, da vidim kako izgleda. Neću više pod nož. Kažu doktori nema problema. Sve pokušavam, ali tijelo ne sluša. Neće da da porod. Tri dana bolovi, ista priča. Muž pokraj mene i bespomoćno me gleda. Opet daju epiduralnu, kažu da su bolovi jaki i da neću izdržati. Sad su kontrakcije neosjetljive. Ali u glavi mi carski. Puno me strah. Počeh osjecati lagano pritiskanje. Kažu guraj sad sad će beba. Guram ja, ali kontrakcije nestadoše. Kažu beba nije ušla u neku krivinu i ne može ni vakumski. ” Žao nam je. Hitan caski”. Prvi put vrištim i kažem im da me ostave na miru. Ali ne smiju. Opet ista procedura i hiljadu potpisa. Ne voljno sve radim. Opet me vuku. Kao da prvi porod proživljavam. Ista sala, drugi ljudi. Porodaj nešto duže traje. Muž mi govori kao da Saru čekamo, sve je isto samo što smo sad svjesniji. Porodaj malo duže traje. Valja po starim savovima sjeći. Kad čujemo plač. Jak momački plač. Sve je u redu. Zdravo i živo. Hvala Bogu. Zvat će se Anes. Opet smo dobili posebnu sobu i puni tretman,jer je mami potreban odmor. Oporavak malo sporije teče. Ali neka sve ce doći na svoje. Bitno je da su dobro. Nakon mjesec dana sam kao nova. Teško je bilo ispočetka, ali tako je vrijeme brzo prošlo. Mjeseci. Igraju se zajedno i ne mogu jedno bez drugog. Žao mi je samo što će treća beba ,ako bude, morati doći carskim rezom. Porodaj je porodaj i majka je majka bez obzira kako dijete svoje rodila. Majka je ona koja se dobro brine o djetetu, jer ima ih koje su usvojile djecu pa se o njima dobro brinu. Zar nisu one bolje majke nego ona koja je to dijete rodila?