MOJA PRIČA :Preko trnja do zvezda

0

Evo kako sam i obećala, da vam pošaljem i ja svoju priču.

13162034_1055764074495444_403289707_n

Vjenčali smo se 2011.godine. I od prvog dana braka smo jedva čekali da ugledamo plusić na testu za trudnoću. Nadali smo se da će nam se želja ubrzo i ostvariti. Medjutim nije sve išlo tako lako kako smo mislili. Mjesec za mjesec sam radila testove u isčekivanju, ali svaki bi bio negativan. Slijedili su odlasci doktoru, tablete, injekcije, suze, ali najgori je bio strah da se nikad neću ostvariti u ulozi majke.

I onda je došao juni 2013. godine. U julu je bila planirana insemnacija i taj mjesec smo „odmarali“ od pregleda i doktora. I desilo se moje čudo. Ugledala sam svoj plusić, onda kad sam se najmanje nadala. Radost neopisiva. Ali i to je kratko trajalo. U 6. sedmici trudnoće krvarenje. Odmah su mi uključene tablete i inekcije za čuvanje trudnoće. Strogo mirovanje. Krvarenje je uskoro prestalo, ali kontrakcije su počele koje su trajale gotovo čitavu trudnoću. Slijedili su mjeseci čuvanja, ležanja i straha da će se mojoj bebi nešto desiti.

U 33. sedmici su ustanovili da je plodna voda počela curiti. Šalju me u bolnicu na odjeljene patologije trudnoće. Svakih sat vremena se radi ctg bebin i prati stanje plodne vode. Beba sitna, borimo se za svaki dan da može još malo dobiti na kilaži. I tako guramo do 35.sedmice. Noću su me budili na svakih sat da pogledaju bebu. Strah kod doktora a kod mene još veći. Samo sam mazila stomak, molila Boga da sve prode dobro. To jutro kad je roden moj borac nije više bilo ni kapi plodne vode. Hitan carski rez. Ja vesela idem operacionu salu, uskoro ću da ugledam svog dječaka.

I tako je moj borac roden sa 1900 gr i 45 cm dug. Znam da sam plakala kad sam ga vidjela prvi put. Bio je najmanja beba koju sam ikad vidjela. Ali sam znala da ćemo mi to skupa izgurat. Da ćemo zaboravite te teške dane u bolnici. Slijdila su zaista teška 3 mj. Nakon izlaska iz bolnice slijedila je borba. Roden tako mali nije imao snage da sisa, jeo je jako malo ali često. Noći su nam se svele na spavanje samo na pola sata/1 sat maksimalno. Mužu i meni nije niko pomago. Jednostavno sam znala da možemo to sami. I da ćemo bolje i funkcionisati bez uplitanja ikog sa strane. Tako je i bilo.

- Oglasi -

Naš djecak je rastao iz dana u dan, pedijatri su hvalili kako super napreduje. A ja sam uživala gledajući moje blago. Kada je njemu bilo 6 mjeseci stiže nam veliko iznedenje. Ja opet trudna. Radost. Ali opet i strah. Kako ce proći trudnoća. 6 mjeseci nakon carskog opet trudna. Hoće li opet biti problema sa plodnom vodom. Ali na našu sreću sve je prošlo u najboljem redu. Trudnoća za poželjet.

Tako da je u aprilu 2015.godine stigao naš drugi dječak i učionio naše carstvo još bogatijim. I da se nadovezem na priču jedne mame koja je pisala prije par dana: sve se može sam kad se hoće.

Muž i ja sami brinemo o svojoj djeci, ne čuva mi ih niko. Niti imam potrebu za tim. Ima dana kada je teško, kada ne znam kud bih prije od obaveza. Ali imam i sreću koju zaista samo možes roditi!line9

Bravo još jedna hrabra mama još jedan mali borac . Divna i jako emotivna priča . Želim im svu sreću ovoga sveta jer su to zaista i zaslužili :*

SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !!

autor priče . mama Minela

izvor. devetmeseci.net

- Advertisement -

Komentara
Loading...