Imam 27 god, imam ćerkicu iz prvog braka, udala sam se sa 19 god.
Slučajno sam ostala trudna sa tadašnjim momkom, kasnije i suprugom, ali od prvog trena sam znala da je to velika greška. Nisam se upisala na fax iz čiste svoje gluposti, rekoh sebi “neću ja to moći s detetom zajedno”. Znala sam da on neće biti dobar muž ni otac, suviše je egoista, misli samo na sebe, voleo je kocku i kladionicu, voleo je da sa drugovima ispija pivo i satima gleda utakmice. Trudnoću sam odsedela kući, sama, po nekad sa njegovom majkom, tužna i nesrećna. Nigde nije radio, zaposlio se tek pošto sam se porodila. Sama sam čuvala dete, nikada je nije presvukao, nikada nahranio, nije voleo te “prljave poslove”. Spavao je u posebnoj sobi dok sam ja morala sa bebom zajedno. Tako sam ja to sve trpela 4 godine, trpela i njegova pijanstva, glupiranja, dugove… počela sam da radim, zaradjujem svoj dinar, postala svoj čovek, njega poslala dodjavola i zauvek otišla. Vratila sam se kod mojih, bila sam rasterećena, mislila sam da je svemu ružnom došao kraj. Prevarila sam se.
Nakon nekoliko meseci stupila sam u kontakt preko fb-a sa svojom simpatijom iz osnovne škole, baš sam dugo bila zaljubljena u njega kao klinka a i on u mene. Svestan moje situacije, moj dragi, prihvatio me je takvu kakva jesam. Kada su moji saznali da se sa njim vidjam, govorili mi da je on momak, da će me ostaviti, da će me izigrati, da sam ja njemu samo zabava, da letim visoko. Vredjali su me njihovi komentari, tretirali su me kao otpad. Inače sam bila jako dobro dete, dobra učenica, nisam sedela dzaba, radila smenski posao i donosila sve detetu i kući, nisam izlazila po klubovima niti trošila novac na luksuziranje.
Nikada mi nisu oprostili razvod jer su to doživeli kao kraj sveta i kao najveću sramotu s moje strane. Ja sam svog dragog iz dana u dan volela više i više. Bio je predivan prema meni, ljubio me, grlio, zvao me svojim životom, dizao me u nebesa, za njega sam bila najidealnija i najlepša. I on za mene takodje. Godine su prolazile, on je dolazio kod mene, upoznao se s mojima, zavoleo moje dete i ona njega, bio je njen najbolji drug. Poželeli smo da imamo dete, rešili da se skrasimo jedno kraj drugog jer nam je razdvojenost postala neizdrživa. Ostala sam trudna iz prvog pokušaja, bili smo presrećni.
Ali, tu kreću ogromni problemi. Moji roditelji su to užasno osudili, rekli kako nemamo stida jer još uvek nismo venčani. Napadali nas da ćemo zapostaviti moju ćerkicu i da će biti odbačena. Razočarali su me. Sve godine mog truda da vaspitam dete kako treba su moji bacili pod noge, pokvarili joj ponašanje, dopustili sve a mene sprečavali da to ispravim. Pošto je ona već krenula u prvi razred, ja nisam mogla da je ispišem iz školice (jako je osetljiva i emotivna teško se prilagodjava novim sredinama), hteli smo da živimo u mojoj kući a majka i otac bi se vratili na selo kod babe i dede. Kada smo im to saopštili, naišli smo na najtvrdju stenu. Obrusili su nam da ako odu mi smo završili sa njima (kamo sreće da je bilo tako, nikad nisu ni otišli, niti imali namere da odu), ljutili su se, branili moju sreću.
Otišla sam na trudničko bolovanje u 1p-oj nedelji trudnoće. Majka saznavši to, pitala me “znači ti i dalje planiraš da budeš u “TOM” stanju?”. Njene reči i svakodnevni pogledi osude pekli su kao so na ranu. Roditelji su svakog dana šuškali iza mojih ledja kako ja trebam da uništim tu trudnoću (inače moj otac je to mislio i za moje prvo dete). Plakala sam, nismo se mogli usaglasiti gde da živimo, molila sam ga da dodje kod mene, molio me je da dodjem kod njega. Nisam mogla detetu uništiti život i preseliti ga u seosku školu sa malo djaka a znala sam kako teško prihvata promene. Na kraju me je majka ucenila da u koliko ne uništim trudnoću (koja je u medjuvremenu bila vec punih 12 nedelja) otići će kod mog bivšeg i reći mu da me tuži i preuzme starateljstvo nad ćerkicom a da će ona svedočiti u njegovu korist. Otišla sam u bolnicu, plačući predala papire i plačući plaćala abortus moje malene bebice koju sam već osećala kako se mrda u mom stomaku. Plačući legla na sto, lekari su bili svesni da ovo nije bilo mojom željom već da nisam imala izlaza. Anestezija je ušla u moje vene i više se ničega nisam sećala. Probudila sam se nakon 3 sata u bolničkom krevetu, sa očima punih suza, boleo me je stomak, poželela sam da umrem. Mojim roditeljima je tog dana “svanulo”.
Povredila sam ga, ljubav svog života, čoveka koji me iskreno voli i koga volim više od života. Ali oprostio mi je, zato što me voli i ima ogromno srce. Njemu je bilo bitno samo da sam ja dobro. Od abortusa je prošlo mesec dana, oporavljam se, još uvek plačem kad se setim šta su mi roditelji uradili. Oni se ponašaju bezbrižno i nemaju grižu savesti, i dalje izigravaju gradske bake i deke, a ja ih izdržavam. Moj dragi ne želi da zna za njih, i u pravu je. Okrećem im ledja jer su me razočarali i povredili, a nas dvoje tražimo mesto za stanovanje gde ćemo se uskoro useliti i zasnovati porodicu. Konačno bez roditelja i mešanja u naše žvote.
Moji roditelji su me umalo koštali ljubavi mog života. Mnogo se volimo i želimo da uspemo. Stala nam je na put i loša finansijska situacija i još splet drugih ružnih okolnosti. Sada se izvlačimo iz te krize, gledamo samo naše živote, čuvacemo moju ćerkicu i pokušati da ponovo zatrudnim kada dodje vreme za to. Ljubav mora da pobedi. Bogu se molim da uspemo.
Shvatila sam da vam roditelji mogu mnogo upropastiti život ako im to dozvolite. Ja sam rešila da im se suprotstavim, sad sam ispala najgora po njima, ali nema veze. Ja imam ljubav čoveka kog volim najviše na svetu i od toga mi ništa više nije potrebno. Mama i tata, žao mi je, ali više nećete moći da mi diktirate kako da živim. Voleću svog budućeg muža i živeću za njega kako bi on mogao da mi da snagu da živim za svoju decu. Biće predivan muž i otac, ja to znam i JEDVA ČEKAM DA MU SE BACIM U ZAGRLJAJ I DA ZAJEDNO ČEKAMO JUTRA DO KRAJA ŽIVOTA.
Draga Sonja, možeš izmeniti i skratiti priču, nadam se da će ti biti zanimljiva da je objaviš, biće mi drago da je žene pročitaju, jer mislim da roditelji i tekako mogu upropastiti život svojoj deci, ali to ne smeju dopustiti. Treba reći ne svakome ko se usudi da vam uništi ili naruši život, pa makar to bio i sopstveni roditelj!
Hvala ti puno!
ETO TO JE TA PRIČA . Priča koja je do sad probudila najviše emocija u meni , i tuge i besa i sreće jer konačno imaju jedno drugo . Da li su ovi roditelji svestni kakav su zločin počinili šta su uradili svom rodjenom detetu . Neka se srame !!
Hvala ovoj hrabroj majci želela je da ostane anonimna i ja to poštujem . Želim im svu sreću ovoga sveta oluje su prošli , kiše takodje sada treba da dodje duga i ulepša im život .
Sva prava na priču zadržava devet meseci sajt !!
TEKST JE LIČNO DAT SAJTU DEVET MESECI . SVAKA PRIČA KOJU NAPIŠU NAŠE ČITATELJKE NEMAJU PRAVO DA SE NADJU NA DRUGIM PORTALIMA !!
Podelite dalje ovo priču :* HVALA
autor . anonimna mama
izvor.devetmeseci. net