Šta vam je sve nedostajalo u razgovorima sa roditeljima kada ste bili dete? Koliko ste se dobro razumeli? Šta ste voleli, a šta vam je smetalo? Šta ste rekli da nikada nećete govoriti svom detetu i koliko ste u tome uspeli?
Kada odrastemo i sami postanemo roditelji, slika života dobije potpuno drugu dimenziju. Sada smo mi na onom mestu na kom su bili naši roditelji pre par decenija, i uglavnom ih tek sad razumemo, a vrlo često se ponašamo isto kao i oni. I to je skroz uredu, jer smo tako naučili, i oni su to radili, a i mi to radimo iz najbolje namere…
Ipak, postoji način da se neke stvari, za koje mislimo da bi mogle bolje da funkcionišu, promene. Jer, složićete se i vremena su se promenila… Jedna od njih je komunikacija, odnosno način na koji razgovaramo sa detetom. Jer, ona može da bude itekako motivišuća za dete, da ga primenom određenih verbalnih i neverbalnih alata podstaknemo na razmišljanje, na aktivnost, kao i da učinimo obaveze i zadatke izazovnijim i zanimljivijim. Učenje i usvajanje novih znanja je mnogo uspešnije kada se radi kroz zabavu i smeh.
Sledeća važna stvar koju možemo da unapredimo komunikacijom je ostvarivanje odnosa poverenja sa decom – kako bismo znali kako se osećaju, šta žele, a kasnije kada postanu tinejdžeri gde su, sa kim su, da li je sve OK. Iako nikada nije kasno za pozitivne promene, važno je napomenuti da se temelj postavlja što je moguće ranije, i to kroz pozitivan govor, korišćenje raznih tipova glasa, posebno konstruisanim rečenicama i pitanjima…
Takođe, komunikacija pored prenosa informacija u vidu sadržaja, za cilj ima i prenošenje određenih vrednosti kroz način na koji razgovaramo – poštovanje, razumevanje, uvažavanje… A, to nisu vrednosti koje se mogu kreirati preko noći!
Jedan od prvih stepenika spoticanja u komunikaciji je taj što mi često ne slušamo sagovornika da bismo razumeli šta nam govori, već da bismo mu uzvratili odgovorom. I dok nam dete priča svoju temu, mi sve vreme razmišljamo šta ćemo na to reći. Jasno je da smo u tom procesu zapravo zanemarili šta nam je ono govorilo. Kada se ovaj model ponašanja kombinuje sa hroničnim nedostatkom vremena i začini žurbom, može se reći da mi zapravo razgovaramo samo na površini – šta je dete jelo, koju je ocenu dobilo, kada ima koji trening ili kada je kontrolni. Dobijamo samo osnovne informacije koje su nama važne da bismo mogli da funkcionišemo, organizujemo se, reorganizujemo…
Vremenom, dete gubi poverenje da ćemo obratiti pažnju na to što nam govori, jer mu nesvesno šaljemo poruku da nama nije važno ono što njemu u tom trenutku jeste. I onda jednostavno prestane da pokušava… Kasnije se može očekivati da ostanemo uskraćeni za brojne informacije koje se tiču njegovog društvenog života, jer nema mosta poverenja, niti navike da se razgovara o onome što čini njegov život.
I zato je najjednostavnije da već sada napravimo pozitivne promene u načinu na koji razgovaramo, eliminišemo stare navike, primetimo šta možemo bolje… Postoje brojni komunikacioni alati koji u tome mogu da pomognu, a rezultati se mogu primetiti odmah. Jer, deca vole izazove, vole da ih učimo kroz zabavu, prihvataju pozitivne promene, pa što im onda mi ne bismo bili najbolji primer!
Dragana Aleksić, Family coach
izvor:detinarije.com