Oduvek sam znala i bila spremna na to da nije lako imati i gajiti dete; ali, zaista nisam bila spremna na količinu stresa koju sam proživljavala prvih mesec dana.
Bilo je pakleno teško. Konstantno sam osećala sreću, tugu, uzbuđenje, strah, samoću, ljubav. Malo je reći da je bilo strašno. Ta kombinacija emocija me je dovodila do ludila. I do suza, o, tako mnogo puta.
Kada smo došli iz porodilišta, prvo sam se isplakala jer sam konačno bila u svojoj kući; osećala sam se kao da sam tamo bila 20, a ne pet dana.
Odmah je počeo haos: Ni u porodilištu nisam uspela da savladam dojenje, i tu sam se osećala kao kompletna gubitnica. Danima sam plakala ja, plakala je beba, plakao je i suprug, jer plačemo nas dvoje. Nekad i po pola sata ne bih uspela da „nateram“ bebu da uhvati bradavicu i povuče mleko.
Pa onda – bolovi, ragade, pucanje bradavice i krv, zatim upala dojke koja zamalo da se pretvori u mastitis… jednom rečju – pakao.
To je baš dugo trajalo, to ulaženje u štos. Skoro svako dojenje je bilo u suzama, uglavnom – mojim. Bolelo je i bilo veoma naporno.
Na sve to, posle samo nekoliko dana su krenuli i grčevi; grčevi, koji nisu prestajali da ga muče, koji su i njemu i nama od života pravili agoniju čitava dva meseca. Ti odvratni grčevi su ga bez prestanka mučili, toliko da ga nisam ispušala iz ruku ni sa sekund. Čini mi se kao da nije prestajao da plače. Osećala sam nemoć i poraz što sopstvenom detetu ne mogu da pomognem da prevaziđe taj grozni bol. Da, koristili smo kapi i ostala pomagala, ali sve to bi samo minimalno i kratkotrajno ublažilo muku.
Kako grčevi nisu prestajali, tako preko dana nije bilo spavanja. Sa svih strana sam slušala kako „beba mora da spava da bi rasla i napredovala“, a moje dete preko dana oka nije sklapalo, i tako mesecima.
Suprug je prvih nedelju dana bio sa mnom, a onda mu se završio odmor. Ceo dan pre njegovog povratka na posao sam preplakala, jer nisam znala kako ću bez njega. Živela sam za pola šest popodne, kada je moja mama dolazila s posla da mi pomogne (on s posla dolazi tek u sedam); da malo pridrži bebu, da ja mogu da pojedem nešto ili odem do toaleta.
Jela sam s nogu, jela sam gluposti, na kuvanju nisam stizala ni da pomislim. Nisam stizalačašu vode da popijem, i pitala sam se kojim čudom sam imala toliko mleka (a imala sam ga za izvoz), jer se dešavalo da ni čašu vode za dan ne popijem.
Od pomoći sam imala mamu i supruga i to kasno popodne, jer oboje rade. Svi ostali ljudi u mom životu su nestali, zanemeli. Ne znam, možda sam samo previše očekivala od ljudi. Polazila sam od sebe, kako bih se ja nekome našla, ali to je početnička greška.
Nikada u životu se nisam osećala usamljenije nego taj prvi mesec. I sada mi zastane knedla u grlu kada se toga setim.
Ma, nije mi ni pomoć bila potrebna, bilo bi mi dovoljno samo da neko dođe, da mi pravi društvo. To se tako retko dešavalo, da je smešno i tužno u isto vreme.
Osećala sam se kao da smo sami na planeti, moja beba i ja.
Zašto ovo pišem?
Ne želim da zaplašim buduće mame, imati dete je nešto najdivnije na svetu! Ali, budite spremne na to da ste suprug i vi uglavnom sami u svemu tome, čak iako se neki ljudi nesebično nude mesecima pre toga.
Valjda se vode onim, ponuđen k’o počašćen.
Iz ranijih razgovora sa „starijim“, iskusnijim mamama, mogu da zaključim samo ovo: one iliimaju amneziju, ili lažu, ili imaju savršeno dete: svima su im bebe jele lepo, sisale kao carevi i spavale po ceo dan i noć; onda se stvarno osećate kao nemajka, i mislite kako nešto s vama ozbiljno nije u redu, i pitate se kako je moguće da ste toliko nesavršeni u poređenju sa drugim mamama.
Zdrav razum sam sačuvala isključivo grupici mama sa kojom sam se, još u trudnoći, okupila preko foruma . Na Fejsbuku smo oformile jednu grupu sa ćaskanje, gde smo jedna drugoj pružale moralnu podršku; tu sam shvatila da nisam jedina mama koja nije savršena i da je s mojim detetom sve u redu, iako ne spava preko dana i ne dobija 1.5 kilogram mesečno. Uvek smo bile iskrene, zajedno smo kukale, zajedno smo se veselile, zajedno smo prebrodile nedoumice i strahove.
U saradnji sa blogom nemajka tekst je odatle
Sigurna sam da ‘e ovaj tekst pomoći mladim majkama , i sigurno se svaka od nas našla u ovoj situaciji .
Ako imate neku priču za nas možete da je pošaljete u inbox stranice Devet meseci u maminom stomaku
PODELITE OVO I SA DRUGIM MAJKAMA SIGURNO ĆE IM POMOĆI :* HVALA
PROČITAJTE I OVAJ TEKST SA BLOGA .