Udala sam se mlada, tek 20 napunila i za par mjeseci odlučimo se za bebu i uspije nam iz prve. Nisam mogla dočekati datum kada bi trebala dobit menstruaciju da doživim to da mi zakasni koji dan pa da napravim test.
Foto.privatna arhiva naše čitateljke
Kupim ja test i čekam jutro da muž krene na posao. Ujutro ustanem prva, odem u wc, piškim u čašicu i čekam da se na testu pojavi druga crtica. Najljepši film koji se odigrao pred mojim očima je taj kada je druga linija postajala jasnija i ružičastija. Napravim ja mužu kavu, serviram na tacnu i testić pored šoljice. Njegova reakcija me oduševila. Zagrlio me i počeo plakati (iz razloga što je on davno imao prometnu nezgodu i ozljedio malo svoju muškost, zbog čega ga je uvijek bilo strah da neće moći ).
To je jutro kasnio na posao, a mi smo odlučili ne govoriti nikome neko vrijeme, zbog mog posla. Čekala sam da potpišem stalni ugovor da bi mogla uzet porodiljno. Ali od sreće nismo mogli šutiti i svima smo razglasili. Moj prvi pregled kod ginekologa u životu. Muž nije mogao izaći s posla i idem sama. Kada sam vidjela prvi put malo srce kako kuca, plakala sam kao kišna godina od sreće. Išla na posao, vozila, radila kućanske poslove, sve bilo uredu, ma savršeno išlo sve.
Dok jednog dana (bila sam vec 4 mjeseca trudna) iz podruma u firmi nije trebalo iznijeti neke teže pakete pića. Ja zamolim kolegu da to uradi umjesto mene, ali gazda je bio neumoran da ja to uradim jer je kolegi zapovjedio nešto drugo. A još samo 2 mjeseca do stalnog ugovora, a zimski je period i mogu još malo sakrivat stomačić. I tu ja nemam izbora, kažem da sam trudna da ne mogu tako teške pakete dizati. Od tada sve nizbrdo ode.
Trudnoća Bogu hvala sve uredno teče, ali slijedi stres za stresom. Nakon isteka ugovora radila sam na crno još 2 mjeseca i dobila otkaz. Muž me je samo tješio jer me to stvarno pogodilo jer ni on nema neku bajnu plaću, a živimo sa svekrom u njegovoj kući gdje sam sve račune i hranu plaćala ja, a od muževe plaće koliko je bila smiješno mala nismo mogli ništa, tu i tamo kupit u toku mjeseca još po nešto šta zafali u kući. Par dana poslje mog otkaza i firma gdje mi muž radi smanji obim posla i pošalju ga kući. Mjesec dana bez plaće i onda ŠOK. Svekar nas istjera iz kuće, a ja za dva dana ulazim u 8. mjesec.
Deset dana smo lutali preko dana, išli kao u goste od prijatelja do prijatelja, a na večer bi se samo uvukli u kuću da prespavamo. Nakon tih 10 dana odem ja u bolnicu na kontrolu, kaže doktorica beba kasni u razvoju 3 tjedna. Ostave me na promatranju. Ja samo što nisam psihički skrenula tih par dana. Izađem ja iz bolnice i nemam gdje vratimo se kod svekra, ali opet svađa u kući i opet odlazimo.
Par dana smo spavali kod mojih dok nismo našli stan. I ja i muž se psihički raspadamo i padamo u depresiju. Jako je i njemu teško oko svega, iako se trudio da mi bude podrška, meni nije bilo ni malo lako. Nikome nebih poželjela ovakav stres i preseljenje u 8. mjesecu trudnoće. Da ne pišem detaljno situacije koje su nam bile priređene.
Uglavnom, stanje bebino se popravljalo i pred termin je dosegao procjenu 3000g. Ja sam izlazila što više i što duže u šetnje, to mi jest držalo “glavu iznad vode”.
Došao dan termina, mene sve nešto bolucka, ali nije to to. Taj dan bila na kontroli, moja doktorica kaže neka te kući dok te trudovi ne uhvate. Ko da ja znam šta su trudovi, prvi put trebam roditi. Taj dan mi ispadne i sluzni čep. Tri dana poslje termina oko ponoći mene nešto kao boli, kao steže, ništa strašno, ali neugodan osjećaj i nikako se ne mogu udobno namjestit ni u sjedeći ni u ležeći položaj. Legnem ja pored muža i kažem mu ići ćemo ujutro da vidimo je li to to. Stalno gledam na sat da vidim jel me u pravilnim razmacima hvataju ta boluckanja. Razmaci uopšte nisu pravilni, nekad za 5 min, a nekad 30, pa za 10, pa za 7… nikakvog rasporeda i ja mislim u sebi to je isto ovo boluckanje kao od umora. Cijelu noć sam pomalo spavala, pa me ta nelagoda probudi. Nikakva bol, samo mi nelagodno.
I svanulo je. Ja ustala, napravila doručak, doručkovala, popila kavu, istuširala se i oprala kosu. Probudila muža da idemo. Pita me on hoće li ponijeti moju torbu koju sam pripremila. Ja mu rekla ma jok, ja mislim da to još nije to, jer me ne boli jako ništa. Stigli ranije u grad, popili kavu, sabrali se. Pričali o vremenu vani. Žene koje su mi prepričavale svoje porode su me pripremile na najgoru bol koju ću u životu doživjeti. Ali ovo šta mi se trenutno događa nije ni upola bolno kako me je neki dan bolio zub. Ja u bolnicu, subota je. Čekam svoj red u čekaoni na CTG. Ne pitam preko reda, ta sve smo u čekaoni isto trudne, nema prednosti. Dođe moj red, ja kažem kao steže me, bolucka svako malo. CTG ništa nije snimio, ali ja sam otvorena 4 prsta. Neka druga doktorica, mlada bila. Kaže prošetaj 2 sata, ručaj pa dođi ponovo na CTG. Ja je poslušam.
Opet nema trudova na CTG. Ispostavilo se kasnije da apart nije radio kako treba. Kaže ona meni ako hoću da idem kući. Ja je zamolim da ostanem jer ne živim baš blizu, a u autu se ne osjećam ugodno. Ok. Muža pošalje da ode po moje stvari. Uopće me nije bilo strah, uopće nisam mislila da se trenutno porađam i da sam upravo donijela najispravniju odluku u životu da ostanem u bolnici. U predrađaoni sam se samo presvukla. Nikakve fitnes lopte, nikakve šetnje nisam stigla. Legli me u rađaoni i spojili na njihov ctg, kad tamo trudovi skaču ko ludi, samo nisu pravilni razmaci.
Dežurni doktor me pregleda, 7-8 prstiju otvorena, on mi probija vodenjak i tek tad počinju pravilni razmaci između tih boluckanja. Samo se sjećam da mi je bilo vruće, znojim se i trnu mi ruke i noge. Tek sada svaki sljedeći trud boli sve jače. Tek sam pola sata na stolu, a doktor nailazi tek drugi put. Dvije babice i doktor kraj mene. Kažu nateži se, ja nemogu da vjerujem da je to to. Ali ne mogu se nategnut. Umorna, nenaspavana, gladna, bole me noge jer sam čekala u čekaoni 2 sata. Dajem sve od sebe da se napnem, doktor ne siječe i naslanja se na stomak, nije dovoljno zarezao i sječe još. Jedna babica me mazi po kosi, hvala joj do neba jer sam se tek tad uplašila što nemam snage da se nategnem.
I MOJA BEBICA JE STIGLA NA SVET
Tek od trećeg puta osjetim da je izašla glavica, još jednom i izašla je beba. Vidim samo sivkasto ljubičastu bebicu koja je mlitava i šuti. Nabrzinu su presjekli vrpcu i odnijeli ga negdje, od tamo čujem plač. Ja sva zapuhana, još jednom tisnem i izašla je posteljica. Ja se samo čudim gdje je sve ovo šta je izašlo stalo u meni. Nekako bi opisala da se sve izdešavalo kroz san tih zadnjih par minuta. Kada su mi donijeli mog anđela tek sam se tada rasplaka. Bio je predivan, nisam mogla vjerovati da je on rastao u meni, baš u meni. Par minuta i odnijeli su ga na topli stol, mene ušili i donijeli mi mobitel da odmorim pola sata.
Zovem muža, a on tek na pola puta nazad prema bolnici. Ne vjeruje mi da sam rodila. A ja ne vjerujem kako je to sve bilo brzo, pa da sam otišla kući kada mi je ona prva doktorica rekla, mogla sam rodit u autu. Kaže mi babica, težak porod, beba bila izmorna i zato nije odmah proplakao dok ga nisu stavili na kisik. Pedijatar nije stigao prisustvovati porodu. Sve je trajalo oko 40-45 minuta od prijema na porodiljni odjel do izlaska iz rađaone. Nije radio ctg, mlada doktorica, ja prvorotka nisam prepoznala trudove jer nije bolilo jako i u pravilnim razmacima. Ja sam imala više sreće nego svi mi zajedno pameti.
Sam Bog nam je rekao da ostanem u bolnici. Pustili su muža k meni. Kad je stigao, donijeli su nam bebu. Prvo obiteljsko druženje, vidim muž je već plakao. Presretni smo bili, a naš anđel tako malen i presladak. 3100g i 57cm. Solidno, uopšte nije zaostao kako su mi rekli da će biti. Bez veze mi izazivali stres kada mi je to bilo najmanje potrebno. Pet dana ležali i kući. Nemamo feninga. Muž nervozan, a ja nervozna. Moja mama svaki dan dolazila da počisti kucu, donijela bi ručak. Meni ne ide dojenje, beba plače non stop, ja postajem hiterično luda, upala, ragade.
Prva kontrola, kažu slabo beba dobiva na težini.
Opet sam proplakala 2 dana sumnjajući u sebe, svoje dojenje i svoje majčinstvo. Rez me je užasno bolio skoro mjesec dana. Stalno sam plakala, skoro svih 40 dana. “Samo” 600g u prvih mjesec dana se na kraju ispostavilo da uopšte nije kritično malo napredovanja, da je beba uredno dojena, uredan broj mokrih pelena, uredno zdravo dijete, malo sitnije na na tatu. To me je koliko toliko utješilo. 20 dana od poroda je moj bivši šef zvao, treba mu radnik, zna da smo i ja i muž bez posla, socijalni slučaj djelom i njegovom krivicom i zove mog muža na probni rad 10 dana, nakon čega je dobio posao.
Ja sam savladala dojenje. Beba uredno napreduje, danas mu je 2 mjeseca. To je jedna vesela i zdrava beba. Muž se trudi i maksimalno daje sve od sebe, pomogao mi je da počnem vjerovati sebi i u svoje majčinstvo. Odlučila sam ne slušati savjete (čak i doktorske) ako ja mislim da nisu ispravni. U potpunosti sam se prepustila instiktima. Ja ništa ne moram. Ja moram samo biti tu za svoji obitelj. Ništa više se ne MORA.
Poruka svima mamama. Nitko i ništa nije važnije od vas dok ste trudne. Na vrhu ste liste osoba koje se treba poštovati. Uživajte u svome tijelu dok ste trudne jer u njemu će onda uživati još jedno malo tijelo. Tada nikoga ne stavljajte ispred sebe. Najvažnija si. Nakon poroda ste 40 dana najvažniji vas dvoje, da ste zajedno, da se naučite oboje novoj eri u vašem životu, da naučite dojiti, ritam spavanja, da zarastu rane. Niste dužne nikome čašu vode da dodate ako vam tada dođe u goste. Svi su vama dužni služiti tih par dana oporavka. Barem ste toliko zaslužile vi koje ste rodile sve ljude na svijetu. Vi o čijem rađanju svijet ovisi. Poslje oporavka svakako ćete povratiti snagu i moći ćete se same boriti. “Najlakše” je roditi dijete, treba do toga doći i poslje toga ga odgojiti, zato se nemojte plašiti poroda. Prekrasno iskustvo, ali tada priroda radi sve za vas i nemojte se brinuti. Možda je moj porod bio prelagan, a možda sam ga ja samo tako doživjela jer sam bila psihički klonula i isključena totalno. Želim svim budućim majkama porod kakav sam ja imala, također želim im podršku i poštovanje najbližih u najljepšim trenutcima u vašem životu.
Au prava LAVICA !! BRAVO . Život je poneki put tako surov da ne znate šta će vam oduzeti a šta dati !! Majka sve preživi . Veliko hvala mojoj dragoj čitateljki (koja je za javnost htela da ostane anonimna ) na priči . Bebici želim divno i bezbrižno detinjstvo :*
autor priče . anonimna mama
izvor.devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
I OVE PRIČE SU OSVOJILE VAŠA SRCA
- Iskustvo mlade mame : Kako se može bez nečije pomoći !!
- Bebo, možemo mi ovo i bez epidurala
- Borio sam se da preživim da bi mama i tata živeli
- Zaboravite da ABORTUS postoji. Mogla sam i ja.. Al sad nebih imala nju