Evo konačno sam našla vremena da podelim svoje iskustno sa ostalim trudnicama i majkama, koje prate ovu stranicu.
FOTO. privatna arhiva mame Jovane
Imala sam 25. godina i bila sam na kraju master studija kada mi je moj sadašnji muž postavio pitanje: Kada ćemo da pravimo bebu? Da budem iskrena, nisam ni razmišljala o bebi. Izlazila sam, uživala, naravno da mi je bilo drago, ali sam u isto vreme bila veoma iznenađena. Odmah sam zakazala ginekološki pregled kako bi se uverila da je sa mnom sve u redu. Sve više mladih devojaka u mojoj okolini je imalo neki ginekološki problem, a jedna je bezuspešno mesecima pokušavala da zatrudni. Rezultati su ukazali da je sa mnom sve u redu i da mogu da rodim. Krajem juna prošle godine smo počeli da radimo na bebi. Prvi simptomi su se javili već u julu.
DVE CRTE – SREĆA , RADOST SREĆA
Ubrzo sam počela da se gojim i sve je ukazivalo na to da sam trudna. Uradila test, pojavila se bledo crvena linija. Našoj sreći nije bilo kraja, tek tada je u meni proradio majčinski instinkt koji me je promenio za 360 stepeni, moj sadašnji muž je bio toliko srećan da me je odmah odveo u butik, kupio mi trudničke stvari, vodio me na kolače, pričao mi o venčanju… Sve se kod nas izdešavalo na brzinu. Čak i venčanje koje smo ispanirali i zakazali sve za dan.
BILA SAM TRUDNICA ZA PRIMER 🙂
Počela sam odmah da vodim računa o zdravlju, radila sam blage vežbe i dosta šetala. Ali tu su počeli moji problemi. Živela sam sa majkom u porodičnoj kući. Moja majka nije bila protiv moje veze, ali je znala da ukoliko se udam za njega moraću da zivim u zajednici, protiv koje je ona bila znajući mene vrlo dobro, a znajući i tip ljudi kakvi su njegovi roditelji, nije mi se nikada mešala i govorila mi šta treba da radim. Znala sam i ja to, ali ni ja sama nisam znala šta me je vuklo u tu kuću. Volela sam svog muža i ništa drugo mi nije bilo bitno.
Kada su saznali da sam trudna počeli su da prave planove, kako ću ja da dođem u njihovu kuću, da se počaste komšije, rodbina, da upoznaju moje roditelje, da mi se nađe doktor koji će da mi vodi trudnoću itd… Sve je to bilo previše za mene, stres je bio ogroman, nakon upoznavanja sa mojim ocem, po povratku kući prokrvarila sam, htela sam da umrem od brige, prvo što sam pomislila bilo je da sam izgubila bebu. Bila sam u četvrtom mesecu. Krvarenje je bilo obimno,ali je brzo stalo, mama me je smirila i rekla da idemo u Hitnu ako se nastavi.
Celu noć nisam spavala, čekala sam jutro da odem kod lekara. Ustala sam u 7 sati, obukla se i skoro trčeći se uputila kod doktorke, suze su mi se slivale niz obraze, pomisao da sam izgubila svoju bebicu me je ubijala. Uletela sam, predala knjižicu i čekala da me prozovu. Tu je zatajilo naše zdravstvo, bila sam hitan slučaj, ali to njima nije bilo bitno, čekaonica je bila puna žena koje su imale zakazano, one su imale prioritet. U jednom trenutku uletela je devojka plačući, krvarila je već dvadeset dana, bila je hospitalizovana, borili su se za život bebe, ali ništa nisu mogli da urade, vikala je. Plače ona, plačem ja, druge žene ništa, gledaju svoja posla, primili su je,a ja sam već dva sata čekala. Prošla je i pauza kada je medicinska sestra primetila u kom stanju se nalazim. Bila sam umorna i bleda kao krpa, išlo mi se u WC, ali sam i na to zaboravila. -Sad će doktorka da te primi dušo, ne brini. Pregledala me je doktorka i rekla da nije ništa strašno, prepisala mi je 3x dnevno utrogestan koji sam pila do kraja trudnoće.
ČEKANJE
Čekala sam strpljivo da se rodi beba, odlazila redovno na kontrole i vodila računa o sebi i svom detetu. Porođaj me nije plašio, bila sam spremna na sve. U poslednjem trenutku sam se opredelila za epidural. Spremila sam sve stvari za sebe i za bebu, nabavila, sve što mi je bilo potrebno za početak, jer sam znala da kasnije, zbog obaveza oko bebe neću moći da uradim ništa. Išla sam redovno na kontrole. Na poslednjem ginekološkom pregledu utvrdio je da sam otvorena dva prsta, da čekam, pa kad osetim nešto da dođem. Nakon toga sam šetala dosta, a veče pred porođaj izašla sam u dve kafane, provela se fenomenalno i vratila se kući oko 2 sata ujutru. Sutradan smo muž i ja ceo dan proveli u gradu šetajući se. Pratio me je osećaj nelagodnosti, imala sam osećaj da mi se stalno piški, leđa su me bolela. Ali sam sve izdržala i uživala u lepom danu. Po povratku kući jela sam i gledali smo neki film, ali su se odjednom bolovi pojačali. Rekla sam mužu da mislim da je to u pitanju i da treba da idemo u porodilište. Istuširala sam se, spremila i od kuće smo krenuli oko 21h, misleći da će me možda i vratiti kući, ali čisto da proverimo, da se nešto ne zakomplikuje.
Celim putem su me pratili bolovi koji su se prvo javljali na 15 minuta, a zatim na 5 minuta I postajali su sve jači. Ali sam zadržala mir i sve vreme se smejala i zezala sa svojim mužem. U porodilište smo stigli u 10 sati uveče, primili su me u ambulantu gde me je pregledao mladi doktor koji je odlučio da me zadrži, jer sam bila otvorena već četiri prsta. Dali su mi spavaćicu, uzeli su mi podatke. Svoje stvari sam vratila mužu, uzela sve što sam ponela i strpala u platneni džak koji su mi dali. Pozdravila sam se sa mužem i uputila se sa sestrom u lift, na glavi sam imala dva repića palmice, na koje sam zaboravila u potpunosti. Kada smo stigli u deo za porodilje, dočekalo me je ljubazno osoblje i veoma prijatna atmosfera i prostor. Osećala sam se opušteno, svi su me oslovljavali sa dušo, jer sam im izgledala kao da jedva imam 18. godina. Na bolove sam skroz zaboravila, fokusirala sam se na ono što su mi sestre i babica koja je bila zadužena za moj porođaj govorile da treba da odradim.
Dođem na klistiranje, tamo moja babica, starija gospođa koja je sve vreme žvakala žvaku. Ona mi objasni proceduru, da legnem, odradi mi sačekam 10 minuta, odem u WC i istuširam se. Pokaže ona meni, sad će da mi ovu tečnost ubruzga, ja reko kul, mala ova cevčica, ne znam ni šta sam pre toga zamišljala šta je to i koliko je strašno. Međutim, nisma ništa osetila. Odradi ona to, ja ustanem, super sad ću mamu da zovem da se ne brine. Pričam ja sa njom, a kulja mi u stomaku, poteralo, mislim se ja kakvih crnih 10 minuta, ovo hoće da izađe, zovem muža ništa ne pomaže da prestanem da razmišljam o tome. Idem ja tako, razgovaram preko telefona, a ono, sa oproštenjem se sliva niz nogu, joj trčim ja po onoj sobici, kasnije su mi još neke žene rekle da su one to isto doživele, jurim papir da obrišem da ne naiđe neko. Završim to, ma kakvi, uletim u WC. Sreća pa je tu tuš da se okupam. Sredim se ja, to me malo opusti. Dođe doktorka po mene da radi ultrazvuk. Sobica mala na duž skroz bela u njoj samo krevet i monitor. Ležim ja, mi se za 5 minuta raspričale kao da se poznajemo 100. godina. Poče mene da smara taj položaj, vratili se bolovi, kažem ja njoj, ona me pregleda, ja već šest prstiju otvorena.
Idem ja sva čila i vesela, uvedoše me unutra, gledam ja i moj komentar da sam mislila da je sve u komunjarskom stilu, krevet star, sve zapušteno, a ovde lep, prostran krevet, sa podešavanjem visine, lepo osvetljenje, prijatno. Dođe anestežiolog, žena, super mislim se u sebi, kaže mi da sednem, namestim se i da se ne mrdam. Kažem ja njoj kako hoću da vidim tu iglu koja mi ide u kičmu. Pokaza ona meni, a ja se nasmeja, kažem ja njoj, ja sam mislila da je to neka igletina velika, ovo mala iglica, ona se nasmeja, kaže mi da su joj još takve vesele trudnice kao ja. Ništa, uradi ona to meni, objasni mi sve, prikačiše me za aparate i ostaviše me.
Bila je tačno ponoć kada su me stavili da ležim na krevetu. Isprva super, počeo onaj epidural da deluje, ja sam tu, prođe neka sestra tu i tamo. Posle pola sata dođe stariji doktor, pregleda me, kaže osam prstiju, a ja mu kažem ni pet ni šest, odlično, znači krenulo je, on kao videćemo još, ode on. Dođe posle par minuta mlada doktorka, pregleda me i proveri CTG, zadubila se ona ozbiljno, međutim, ja kao kontam, prati aktivnosti, sve je u redu. Dođe babica, ona ode, ova mi dade masku sa kiseonikom i ode i ona. Ja stavi masku, a ona umesto da mi da kiseonik, ona me guši još više, još stalno spada, a nemam koga da zovem da mi namesti lepo, ja ono stegnem nekako i šta ću, trpim.
Ležim tako sama, kad ujednom, opet uleti doktor, odmah me pregleda i kaže, super, otvaraš se lepo, hajde lepo ti da se napneš. Dođe babica gledaju oni mene, ja to videla samo na filmu, onako nespremna napnem se ja kao neka baba, oni razočarani u fazonu, jaoo ona ne zna ni da se napne, ja se iznerviram, uhvatim se za one šipke i krenem da se napinjem iz sve snage. Oni kao čuvaj dušo snagu za posle, da ti mi sada probušimo vodenjak. Dođe ona doktorka, odradi to, ja naravno ništa nisam osetila, pogleda CTG, pitam je ja koliko je sati, kaže ona da je pola 2 i ode.
Ležim ja, kad ono poče mene da boli sa leve strane, kontam prestaje dejstvo epidurala, prolazi vreme, ono sve jače i jače i premešta se na drugu stranu, dišem ja duboko, razmišljam o trista stvari, držim se za one šipke i napinjem se, imam nagon za to, ali ona maska mi i dalje strašno smeta. Napnem se ja, krene, vrati se, ja opet, opet isto. Kad dolaze doktor i babica, pregleda on mene, opipa stomak, pita jel osećam nešto, ja opišem da imam bolove i napone na 5 sekundi, kaže ne vredi i dalje je visoko beba, hajde da pokušam nešto. Stade do mene i odjednom mi se nasloni na stomak laktom svom snagom svog tela, a ima ga poprilično. Ja skiknu kao da me kolju, a babica ni pet ni šest, đžabe ti to sve, neće ti to pomoći, čuvaj snagu, a on opet, ja zaćuta ovaj put. Odusta on, ode do CTG-a pogleda i ode napolje. U tom trenutku dođe anesteziolog, da ti damo drugu dozu, a doktor iza nje reče da nema potrebe, ja u agoniji, bolovi sve jači i jači hoću da puknem, priđe on meni i kaže mi idemo gospođo na hitan carski rez ne vredi, ne može beba prirodnim putem da izađe, a ja mu pružim ruku i zahvalim mu se, samo da se ratosiljam bolova.
Poče babica odmah da mi zavija noge zavojem, dođe još jedna, prebaciše me na drugi sto, skide me skroz i pokri i odvezoše me u drugu salu, ja tamo, dočekaše me sve one sestre koje su me primile na početku. Staviše me na operacioni sto, vezaše mi noge, a iznad glave mi se pojavi anesteziolog, sad ćemo dušo da te uspavamo, ja kao, hvala bogu, samo što pre da se ovo završi, gotovo, već na 2 sekunde bolovi se javljaju. Prekid…
NA SVET JE DOŠLA MOJA PRINCEZICA
Bude oni mene, ja ne znam ništa, kao moraš da se prebaciš na drugi sto, ja kako mi je beba, kaže sestra, rodila si lepu i zdravu devočicu, dobro je, eno kupaju je da ti dođe čista i lepa. Krenem ja, a nešto me boli u stomaku, nisam ni razmišljala šta mi se dogodilo, da sam ja operisana i da imam ranu na stomaku. Prebacim se nekako, obukoše mi spavaćicu i oteraše u neku sobu. Tu me dočeka neka jako ljubazna starija sestra. Porodila si se u 3 sata, rodila si devojčicu tešku 3,500kg i ima 51cm. Ja da puknem od sreće, bila sam jedna od retkih koja je bila pribrana i prisebna nakon buđenja iz anestezije. Pitala me kako sam, dala mi čaj da pije- ovo ti je dušo za ceo dan, samo ovu jednu čašu smeš da piješ,bebu će posle da ti donesu.
Izvadila mi je sve stvari na ormarić i dade mi telefon da se javim, a meni muka, zovem ja muža,bilo je oko 6 sati ujutru kad u sred razgovora povraćam, a teta već stavila krpu da se ne uprljam, stavi mi pesak na ranu i ode. Prođe sat vremena oni nikako da mi donesu bebu, ja se unezverim, Mojoj mami su 1986. godine ukrali bebu, od tada imam strah od porođaja u porodilištu. Pitam dva puta sestru koja mi skidala pesak, kada će doći beba, a ona kaže što si tako nestrpljiva i ispusti mi onaj pesak na ranu, sve sam zvezde prebrojala, ona ni pet ni šest mi reče da je dobro, moglo je to još nekom da se desi, od tada ta sestra je svaki put kada dođe da mi da inekciju ili da mi promeni infuziju nešto uprskala, ili joj pukne igla, ili mi iz vene šikne krv, uglavnom nisam volela da mi ona dođe u smenu,a ona mi je baš zapala kada sam ustajala. Ne možete ni zamislite kakav je bol kada te odjednom cimnu da ustaneš, a ne znaš gde se nalaziš i šta ti se dešava. A samo sam trebala da prošetam do lavaboa. Doneli su mi bebu oko 12 sati popodne, stavi mi je babica na stomak, nogice su joj bile na mojoj rani, bol nepodnošljiv, izdrža ja malo, dok nije došla da mi je bolje namesti. Ljudi moji, da sam zamišljala ne bih je ovako videla, skroz je ličila na mene, nos, usta, lice, kao mala kiflica zavijena, bila je tu samo 5 minuta, kao sutra će biti ceo dan sa mnom.
Skinuli su mi kateter posle toga i rekli da idem u WC da se okupam i promenim spavaćicu. Jedva sam čekala, osećala sam kao da ću da se ucrvljam. Kada sam videla bebicu sve mi je bilo posle super, sve ću zbog nje da trpim. Taj prvi dan se računao kao nulti, to znači dan više u porodilištu. Beba je imala žuticu i stalno je spavala, imala sam mleka, a ona nije mogla da se probudi, to me je jako frustriralo, morala je da bude na dohrani. Probudi se, pogleda me i nastavi da spava. Sreća u svemu tome je to što sam zaista upoznala divne žene, dobre majke, borce, koje su trpele i veće bolove od mene. I dan danas kada se setim, jutro, sija sunce, bebe spavaju, a Milica i ja otvorile prozor da uđe svežina i sunce, uživamo i smejemo se, rana boli, ali ne možemo da se zaustavimo, zaista lep osećaj. Jedva čekam da se ponovo vratim tamo, uprkos svim iglama koje sam primila i infuzijama, ostala su lepa sećanja.
DOLAZAK KUĆI
Tek kada sam došla kući, patronažna mi je rekla da je na otpusnoj listi na latinskom pisalo da je bebi bila obmotana pupčana vrpca oko vrata i da su padali tonusi, što mi nisu rekli u bolnici, to me je utešilo i rekla sam sebi- hvala im što su spasili moju bebu, što su reagovali odmah, bilo je tu žena koje su bile na stolu po 15 sati i svašta preživele, a meni se eto potrefilo da samo dva ipo sata budem u boksu. Jedino što mi je žao je to što ću i sledeći porođaj morati da idem na carski rez, što neću videti svoju bebu odmah po rođenju. Ali opet najbitnije je da sve prođe kako treba, da imam prelepu ćerkicu od osam ipo meseci koja se smeje, priča nešto i počinje da puzi, to je nešto najdivnije i najlepše što jedna žena može da doživi…
PORUKA ZA SVE TRUDNICE -BUDUĆE MAME
Ma kakav scenari vam život režira, morate ostati jake zbog svoje bebice. Sve prođe i vrede sve žrtve koje podnosimo. Posle svake neprospavane noći se setite da ste nekada ostajale budne zbog izlazaka u grad ili facebook-a. Sve se izdrži. Posebno treba dati podršku svim majkama koje doje. Izdržite, sav bol i suze prođu, sve treba istrpeti zbog bebice.
Hvala mami Jovani na ovoj divnoj , emotivnoj i šaljivoj priči 😉 Baš se potrudila da sve to bude lepo napisano 😉 Malenoj princezici želim divno i bezbrižno detinjstvo :*
autor priče . mama Jovana
izvor.devetmeseci.net
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !!
PROČITAJTE I OVE PRIČE
- PRIČA MAME IVANE : SMEH DO SUZA
- Moja dva porodjajna iskustava : Komedija -smeh do suza
- Čari trudnoće: Facebook status ove mlade mame nasmejaće vas do suza :))