Komedija počinje …
31.12.2014 godine, doček svi napickani i nalickani pa čak i ja sa stomakom do zuba Pošto su svi odustali od odlaska bilo gde, slavlje je bilo kod nas kući. Otišla sam oko 22:30 h na sprat da proverim da li su mi šminka i frizura na mestu, u medju vremenu zasela da se čujem sa mamom pošto nije u Srbiji.Sedela možda nekih desetak minuta dopisivajući se sa njom i krenem nazad dole, ustajem, okrećem se (iz kog razloga ne znam tačno) juuu fleka na krevetu…. Prva pomisao “jesam li se ja upiškila” …. Odem do kupatila, presvučem se , vratim i sednem pored i pitam se šta se desilo….. Ustajem posle par min, ponovo fleka… Shvatam polako koliko je sati. U prvoj trudnoći sam inače poslednje 3 nedelje provela u bolnici tako da nisam znala kako izgleda kad pukne ili napukne vodenjak I tako, sidjem ja medju gostima, puuuna kuća ljudi, žurka uveliko traje , a ja ćutim …. Ne pričam nikom ništa , a inače sam dva dana pre toga imala zakazan carski rez koji sam odkazala pod izgovorom NEĆU DA SE PORODIM U 2014 VEĆ ČEKAM 2015 MAKAR I 01. JANUAR BIO.
Doktor se samo nasmejao i pustio me nazad kući … Da nastavim. 00h vatromet, ludila, puca sa svih strana, a meni stomak sve niže u 00:30h sam pozvala muža gore, dolazi on samnom, objašnjavam da je vreme da krenemo jer od kuće do bolnice imamo oko 75km još poledica i hladno dok stignemo biće 03-04h … Pomisljam ja , pa ja se i u kolima mogu poroditi. Kažem ja mužu ” uzmi kofer i neseser pakuj u kola, moramo da krenemo, pukao mi je vodenjak jos u 22:30h ” a on me u čudu gleda i postavlja pitanje : ” jesi li ti sigurna da ti je vodenjak pukao kad si tako smirena, da se nisi upiškila” e tad kad ga nisam gadjala nečim-neću nikad.
Presvukla se , sredila, obukla jaknu, samo još čizme fale, ups… Ne mogu da se sagnem, muž prilazi u pomoć. Silazimo dole, saopštavamo da je vreme, kad svi bi da krenu sa nama, zbunjeni svi nude kola (i ako imamo svoja). Sinčić koji ostaje kući, ljubi stomak pa mene i kaže “idi se ti čas porodi pa se vrati kući” inače je tada imao 4 godinice.
Krećemo… Napolje -22°C kola ne mogu da se ugreju , sve zaledjeno jedva 30-40-50km\h idemo. U kolima se oseća nervoza u vazduhu, ali od strane mog muža, ne mene. Jedno te isto pitanje do bolnice “jesi li dobro?” Naravno bila sam odlično jer ću postati mama po drugi put. Stižemo ispred bolnice, moj muž koliko se uspaničio pita ” šta ćes im reći sad kad pozvoniš” rekoh: ” ništa pitaću ih hoće li me pustiti da slavim sa njima” … Haha strašno, zvonim na vratima, stomak mi je skroz spao dole, bolova nemam, javlja se babica Maja, saopštavam da mi je napukao vodenjak ona me pušta unutra, razjurula se hodnikom, trči. Ja je gledam i rekoh: “Majo hoćes li ti da staneš da ti bar novu godinu čestitam pa trci dalje!?” A ona me sva u čudu pogleda i pita ” pa zar ti nemaš bolove!?” Rekoh, nemam bolove samo blage grčeve u stomaku” ona sva u cudu, čestitale novu jedna drugoj, usle u ambulantu za preglede, dolazi doktorka, čestita i ona novu, pregleda me, gotovo ostajem u bolnicu .
7 prsta otvorena, bez bolova bez ičega. Još kaze doktorka ” eee hajde da se slikamo, ti si mi prvi porodjaj u novoj godini” rekoh doktorka samo pantalone da obučem, haha. Slikale se, otišle gore, zakažuju odmah carski rez (moralo je jer je i prva trudnoća završena carskim rezom) bas sam bila razočarana, htela sam da se porodim prirodno, nego nebitno. Odlazim u sobu, presvlačim se, a i dalje full našminkana, frizura na mestu. Dolazi babica i kaže ” imamo problem , anesteziolog nam se napio moramo da sačekamo drugog ” čekaj,čekaj,čekaj, sve veći pritisak i puče sluzni čep..
Odem i prijavim i to, još anesteziologa nema. Odem ja i legnem da spavam , bilo je oko 4 i nešto, zaspala, u 5h me bude, klistir, ctg, rekoh do 7h sam predpostavljam već u sali, medjutim ništa, čekaj gladna-žedna. Tako čekah do 10:30h .. Dodje glavna babica i kaže da idemo i da je vreme, pitah za svaki slučaj da li je anesteziolog trezan , ona se slatko nasmeja i reče da jeste . Sišli dole na drugi sprat, a meni hladnooo nenormalno. Uradiše EKG, istekli 2 fiziološka, postavili kateter , ma meni hladno počinjem da drhtim, doktorka proverava temperaturu 39,2 leelee, šta sad. Saopštava mi da nesme da me uspava već da moram u spinalu, a ja o spinalu pročitala svašta nešto, ali ako je to jedina mogućnost, idemo.
IZNENADJENJE PA TI SI DEVOČICA 🙂
Ušli u salu, dali mi spinal čekam .. Kreću sa radom, a anesteziolog kaže ” tu sam ja pratim seriju s vrata” istog trena sam se onesvestila. Osvestili me, počeli porodjaj, vodenjak probušili, bebu izvadili- ona plače, plačem ja. I tako, kaže doktorka, evo savršene curice mama, najlepši novogodišnji poklon… Ja u bunilu CURICA???? PA DEVET MESECI JE BIO DEČAK KOJI JE ČAK I IME DOBIO “VASILIJE” donose je meni do lica, okreću guzu, Stvarno devojčica, prinosi mi da je ljubim, a ona sva umazana i krvava nije je ni obrisala malo… Rekoh molim te idi je prvo operi i ovako mi je muka, haha ali sam je ipak ljubila, sunce malo. Odnose je, a ja ostajem ..
Razapeta na onom stolu, ušili me , prevezli u šok sobu, muž odmah pored mene, vadi telefon da me slika, a meni dodje da ga udavim. Saopštavam mu da smo dobili curicu, on me gleda zbunjeno i kaze “KAKO?” Rekoh lepo… Curica je … On i dalje zbunjen ali presrećan. Donose je da je vidimo, onako umotanu, urolanu kao sarmicu, crne oke krupne, čupavica kosicu crnu, nosic mali pa sva je savršena… Ljubili je, mazili… Oneli je da bih ja odmarala, sutra dan sam odmah ujutru ustala i otišla njoj izdržala sam 23 stepenika jupiii samo da budem sa njom. Vraćala je u boks samo kad je moralo…
Eto jedno smešno i divno iskustvo. Sad ima 21 mesec i prava je nemirnica koja spava u zelenoj posteljinici.
Ovo je ludilo , hvala mojoj dragoj čitateljki na ovoj priči koja će zasigurno da nasmeje sve mame pa i buduće mame 😉
autor priče . anonimna mama
izvor:devetmeseci.net
!SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
I ove priče su osvojile vaša srca :
- Naša kruna ljubavi na Dan zaljubljenih
- Porodjani bol je prejak, ali nije veći od ljubavi prema svom detetu
- Moj drugi porodjaj moja dupla sreća