Trudnoća je blaženo stanje u kome se žena raduje dolasku bebe, raduje se prvom susretu sa bebom, prvom podoju… Ali, nije bas tako kod svih žena.
Postoji i mali broj žena koje imaju fobičan strah od bola, koji imam i ja…Ovakve žene sasvim drugačije gledaju na porodjaj, njih umesto radosti i sreće na samu pomisao porodjaja uhvati panični napad. Ovim tekstom želim da pružim podršku svim trudnicama sa već pomenutom dijagnozom, podelim iskustvo koje možda nekome može da pomogne…
Najpre želim da napomenem da fobija od bola nije izmisljena priča razmažene trudnice koja želi da bira način porodjaja hira radi, i da bi lekari trebali pored akušerskih-anatomskih razloga za carski rez da se pozabave i drugim razlozima…Kada sam saznala za trudnoću bila sam neizmerno srećna, ali posle samo par sekundi shvatila sam da ja moram da se porodim. Svih 9 meseci su se smenjivali trenuci sreće, straha i panike. Koliko sam samo suza prolila zamislajući kako me seku na živo, jer za mene je prirodni porodjaj predstavljao horor film, nešto jako traumatično. Hvala Bogu moj ginekolog je razumeo moj strah, i poslao me kod neuropsihijatra gde sam dobila predlog za carski rez zbog pomenute dijagnoze.
Dogovoreni datum je bio 21.septembar. Ali, mojoj bebi se žurilo. 20. septembra uveče mene je počeo blago da probada stomak u nepravilnim vremenskim intervalima, ali skroz blago-nije to bio neki bol ali dovoljno da me uplaši da je porodjaj krenuo. Odmah mi je pala misao šta ako ne stignu da urade carski rez i moram prirodno, da li ću da preživim, kakve ću traume da imam kasnije… Dok sam ja plakala razmislajući šta će sad biti moj suprug je pozavao doktora objasnio šta se dešava i odmah smo otišli u porodilište… Doktor, kome je radno vreme bilo završeno još u 20h, me je oko 20:30h primio, već oko 21:00 sam bila u sali. Znajući za moj strah i paniku doktor me je odmah stavio na CTG da proveri bebine otkucaje i kontrakcije za koje je rekao da su baš, baš blage ali da je beba zrela i da će odmah uraditi carski rez. Posle dužeg opraštanja od muža u hodniku, popela sam se sa babicom u sobu za pripremu. Stavili su mi branilu, joj nekih 10-ak min na CTG i došla je jedna babica i rekla:” ‘Ajde, idemo”. Ja sva uplašena, idem za njom, ulazimo u sobu ispred sale gde me čeka operacioni sto, i ceo tim lekara. Prva misao mi je bila:”Ko zna šta će sad da mi rade, kad ih ima toliko”. Ali šta ću,volim svoju bebu puno a ona mora da izadje. Tada sam se pomirila sa sudbinom, prvi put sam sebi rekla beba mora napolje i gotovo. Legla sam na sto, sačekala neki minut i izašao je tehničar koji me je uvezao u salu. Potom mi je prišao anesteziolog predstavio se imenom, prezimenom i titulom čekajuci znak mog doktora da može da počne. Stavili su mi masku za kiseonik i rekli da će mi se malo zavrteti u glavi, videla sam kada mi je u infuziju ubrizao nešto.Tada sam htela da kažem u sebi molitvu Oče naš (koju inače znam napamet), ali u tom trenutku dalje od Oče naš nisam mogla da mrdnem. Sledeći momenat je da me zovu, ja otvaram oči ali nisam u stanju da shvatim da je već gotovo. Prvo se u sebi nerviram zašto me zovu ako su mi rekli da ću zaspati, ali u tom momentu dolazi babica sa rečima da sam dobila devojčicu koja je dobila ocenu 10 i da je sve u redu.A, ja pogledam i vidim da nemam više ogroman stomak 😀 Mojoj sreći nije bilo kraja, zahvaljujući divnom doktoru sa zlatnim rukama mene rana nije bolela (zato nisam odmah čim su me probudili shvatila da je gotovo) a pored sebe sam imala svoju devojčicu. Ne može se rečima opisati osećaj kada znaš da je sve čega si se plašio prošlo i da imaš živu i zdravu bebicu. Naravno, ne postoje ni reči zahvalnosti koje bi bile dovoljne uputiti doktoru koji je uradio operaciju, dao terapiju koja odgovara mojoj dijagnozi za fobican strah od bola i od mog najvećeg straha napravio najlepši dogadjaj u mom životu. Porodila sam se, a ne znam šta bol znači. Nema stresa,trauma, krvi i ostalih za mene strasnih scena. Koristeći se najdivnijim rečima ovoga sveta taj osećaj se ne može opisati, mora se doživeti da bi se razumeo u potpunosti. Oporavak je protekao odlično, malo me je bolelo prvo ustajanje koje je usledilo nekih 6h posle operacije. Zahvaljujući mojoj fizičkoj aktivnosti u trudnoći i šetnji nakon operacije ja sam samo 2 dana primala terapiju za bolove, 4. dana došla kući, usprešno se uspostavila laktacija… Sve se završilo kao u bajci 🙂
Porodjaj je najlepši dogadjaj u životu jedne žene, koji istovremeno može biti i najbolnije traumatsko iskustvo ako se zanemare pojedinosti svake trudnoce i trudnice, jer svaka trudnoća i trudnica su individualne a doktori su tu da prepoznaju problem i u saradnji sa trudnicama pokušaju da reše.
Svaka žena zaslužuje da joj porodjaj bude najlepši dogadjaj u životu i da joj ostane u lepom sećanju, to pravo ne bi trebalo da joj oduzme niko….Naravno tu je i najpoznatija fraza:”Sve se to zaboravi”,ali zašto zaboravljati kada je potrebno samo malo više savesnih lekara koji s ljubavlju obavljaju posao za koji su već plaćeni. Jer nekome je to još jedan sasvim običan radni dan, a nekome dogadjaj koji će pamtiti ceo život.Moja priča je lepa samo iz razloga što moj lekar nije zakopao svoju savest i što je pre svega čovek, pa tek posle lekar- a koliko je danas takvih?
Bravo ovakvu priču još nismo imali . Hvala mami što je ovaj problem podelila sa nama . Da puno je ovakvih slučaja ali ni jedna ne želi o tome javno da govori , nego se svaka povlači u sebe .
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI SAJT . MOLIMO VAS DA POŠTUJETE AUTORA !!
autor priče :mama Marija
izvor:devetmeseci.net
PODELITE OVU PRIČU , PODELITE NEKA VIDI ŠTO VIŠE ŽENA !!