Kada sam saznala da će mi drugo dete biti dečak, bila sam razočarana. Naravno, bila sam srećna jer se na ultrazvuku videlo da je beba zdrava, ali sam želela da moja ćerka dobije sestru.
Ja imam i brata i sestru. Brat je dosta mladji od nas, tako da nismo ni odrastali zajedno, a razlika izmedju sestre i mene samo 4 godine. Odrasle smo zajedno. i zaista smo bile bliske. Čak i sada kad smo u 40-tim godina i kada živimo daleko, 700 milja nas deli, i svaka ima svoj život, jako često se čujemo i kad se vidimo uvek nastavimo sa pričom i šalom tamo gde smo stale kada smo poslednji put bile zajedno.
Kada smo bile male stalno smo se izgrale zajedno, spavale smo u istoj sobi, krevet jedan pored drugog, delile tajne, svo vreme provodile zajedno.
Ali baš i ne ličimo. Na mom licu se mogu pročitati sve emocije, jer ne mogu da ih sakrijem, dok je ona drugačiiji, hladniji tip.
Mnogo volim svoju sestru i znam da, ako bi mi zatrebala, i ako bih je pozvala, ona bih odmah dosla, bez obzira koliko daleko bila. Volim i brata naravno, ali sestra mi je bliskija jer smo odrasle zajedno.
Pa sam tako želela da i moja ćerka jednog dana ima sestru sa kojom će biti bliska kao i ja sa svojom.
Ali kada sam rodila sina, shvatila sam da je on svetlost u našim zivotima. I da je on idealan brat za moju ćerku.
Oni se toliko vole, svo vreme provode zajedno, i tuku se, ali se odmah i pomire, igraju igrice, voze bicikl… Sate i sate provode u igri i razgovoru.
Kada se dečak rodio i moja ćerka ga po prvi put uzela u ruke, shvatila sam da je on baš to što je ona želela, bez obzira koji pol bio, njoj je bio potreban ili brat ili sestra.