Kad sam se 2004.godine udala za ljubav svog života nitko nije bio sretniji od mene, sve želje su mi tada bile ostvarene osim te jedne da se ostvarim kao majka.
Godine su prolazile ništa se nije dogadjalo, svaki mjesec novo razočaranje, svaki mjesec negativan test. Prošla je godina, dvije, tri…… hodala sam svugdje, uvijek ista priča sve je ok, a ja nikako da ostanem trudna. Pomalo sam gubila nadu i bila sam isfrustrirana, osjećaj da neću postat majka me zastrašivao . Kao i svaka žena u braku pa tako i ja maštala sam o svojoj djecici. Sve mi je to teško padalo, okolina me već počela osudjivati, slušala sam razne priče tipa ” vidi je neće da uništava tijelo, tko zna koliko ih je pobacila, ne može da ima dijecu….” bilo je tih priča u nedogled. Bez obzira koliko sam jaka sama od sebe dirale su me takve laži. S mužem je situacija postala napeta jako, izlazio je puno nije dolazio kući po 2-3 dana nisam znala ni gdje ni šta je!!! Ja sam ga doma čekala kao prava žena, sve dok nisam rekla dosta. Našla sam si posao i počela raditi, to me ispunjavalo imala sam svoj novac i bila sam zadovoljna. Situacija s njim je bila sve napetija i odlučila sam da je najbolje da ode. Bilo mi je jako teško, al morala sam tako. Mjesec dana me zivkao, kumio, molio da se vrati i ja sam pristala, obećao mi je da će sve od sada biti dobro, da će se promijeniti. Pristala sam na sve!!!
Opet smo krenuli sa pokušajima da zatrudnim i nije išlo. Dok jednog dana nisam čula za dr.Podobnika koji ima svoju privatnu polikliniku u Zagrebu. Naručila sam se na pregled i 29.12 na našu godišnjicu braka sam otišla na taj životni pregled. Odmah mi je rekao da nema nikakvih prepreka da ne zatrudnim, da sam zdrava samo treba ciklus izregulirat, budući je bio neredovit izostajala je ovulacija i zato nisam mogla zatrudnit. Rekao mi je da dodjem 10 dan nakon menge sto sam ja krivo razumjela i otišla sam mu 10.01.2008 kada sam i ostala trudna 🙂 Ta večer kad sam se vratila s pregleda bila je presudna, jer sam tada imala ovulaciju. Krajem mj sam uradila test i bila sam TRUDNA 🙂 🙂
Mojoj sreći nije bilo kraja, konačno. Odmah u početku mi je dr.rekao da imam cistu koja raste i može mi ugusiti plod, potonula sam. Otišla sam kod drugog dr.i rekao je da beba super napreduje da je stisnula cistu i da se necće ništa dogodit neka budem u miru. Dani su prolazili ja sam bila sve sretnija jer je sve išlo kako treba.
Rasle smo obadvije i ja i moja djevojčica. S mužem se situacija opet pogoršala, opet isto noćima nije dolazio kući, nije mi se javljao na mobitel nit mi je davao novce. Sama sam sve prolazila, njega tu nije bilo.
Kad je došao trenutak da idem roditi htio je ići sa mnom, na što sam pristala. Kad se rodila naša princeza nitko sretniji od nas nije bio, on je tada odlučio da će se promijeniti totalno. Ali to njegovo obećanje kao i svako do sada bilo je kratkog vijeka nažalost.
Dani su prolazili ja sam uživala u svojoj princezi, ništa mi više nije bilo važno, samo neka je ona dobro.
Došao je i taj dan kad je moj muž odlučio da odlazi bez riječi objašnjenja. Bilo je to jako teško razdoblje za mene, Bozić pred vratima nas dvije same ni slutila nisam šta će se dalje dogadjati. Nakon nekog vremena kad smo ohladili glavu oboje odlučili smo da je obitelj najvažnija od svega i da je najbolje da smo zajedno, opet je obećavao, skidao zvijezde s neba, a ja sam naivno i slijepo vjerovala. Duboko u sebi sam znala da to nije tako al htjela sam vjerovati.Prolazili su mjeseci funkcionirali smo ok. U biti ja sam mislila da je sve ok i da je ono najgore iza nas. Moja princeza je imala 2.5 godine kad joj je tata otišao u komunu zbog ovisnosti o kocki. Da u komunu!!!!
Taj dan kad je došao i priznao sve, da je u dugovima, da nas je zato ostavio, da ga traže kamatari, da mi je cijelo vrijeme radio loše stvari jer nije znao kako da mi prizna, da je noćima pjesačio po 2okm do stana s ciljem da mi sve kaže, ali nikad nije jer je bio kukavica…. slomilo me, imala sam osjećaj da sanjam najružniji san i htjela sam se čim prije probuditi. Ali nažalost bilo je sve osim sna….
Ostala sam uz njega, bila sam mu podrška nakon svega šta mi je napravio. Znam zvučim kao mazohist, mogla sam se riješit boli i patnje i krenuti svojim putem, ali NE… izabrala sam ovaj teži put zbog svoje kćeri. Izgubila sam oca u ratu i cijeli život mi fali, nisam to htjela svojoj kćeri.
On je otišao u komunu, pristao je da mu liječenje treba jer više nije mogao. Tada sam odlučila da neću dangubit i upisala sam fakultet koji sam u roku završila. Bilo je teško sve to uskladiti, dijete, faks al uspjela sam i danas sam jako ponosna na sebe. Bilo je teško nosit se s tim, svi su me osudjivali, ja sam bila ta koja je njega otjerala u komunu, ja sam kriva što je kockao jer je meni kupovao krpice…. bilo je teško, “razapeli” su me i osudili.
Jedan dan sam ustala i sama sebi rekla “trgni se ženo, Isusa su razapeli na kriz, tko si ti da tebe poštede”!!! Vjera me vodila.
Uf mnogo emotivna životna priča . Zašto žene koje najviše vole koje najviše daju od sebe i ulažu u brak prodju najgore. Jasno je previše volimo pogrešne .
Sva prava na ovu priču zadržava sajt devetmeseci.net
autor teksta : anonimna mama
izvor:devetmeseci.net