Pozdrav urednici, čitam vaše priče redovno i vidim da ima baš svakakvih iskustava… Možda će i moja priča nekome značiti pa ću vam poslati, ako želite da je objavite…
Imam 24 godine. Moja priča počinje pre dve godine kada iznenada saznajem za ogromnu cistu na jajniku (12-13cm). U roku od 7 dana završavam na operacionom stolu i ostajem bez jednog jajnika. Koliko god bili psihicki jaki, agonija kroz koju prolazim u tom periodu ne treba ni da opisujem. Dijagnoza nakon operacije borderline (uzeta tkiva iz mene su na granici maligniteta). Doktor koji me je operisao, već tada mi savetuje da ni ne pokušavam prirodnim putem da ostanem u drugom stanju jer neću ništa postići, već da odmah planiram veštacku oplodnju.
Prepisuju mi hemoterapiju, koju (NA SREĆU) odbijam i krecćem na “lečenje” ishranom, u čemu i uspevam. Dovodim sve rezultate u savršen red i to traje do početka ove godine kada doktori videvši da mi je stanje uredno, potežu sledeći korak – trudnoću. Tada otkrivam jako loše rezultate u te svrhe (mizeran amh itd…), i svi doktori mi govore da su šanse da ostanem trudna prirodnim putem gotovo nikakve (već počinju usput i da me teše jer postoje surogat majke itd).
Nakon gomilu ispitivanja i rezultata savetuju mi da izvadim jajne ćelije, zamrznem, i da budu spremne kada budem htela da pokrenem veštačku oplodnju. Ako uopšte i budu imali šta da izvade. Pristajem na to. SREĆA, pa se u našoj divnoj državi na sve čeka (magnetna rezonanca, dodatna potrebna ispitivanja…) i ja dobijam dva tri meseca “lufta” dok sve to ne obavim, i u dogovoru sa dugogodišnjim jačim polom, odlučujem da poradim na tome prirodnim putem (ne trazeći dozvolu niti mišljenje ikoga), jer ionako nemam šta da izgubim, jel?…
Te jedne grozne srede sam imala zakazan dogovor za vadjenje jajnih ćelija a te divne subote pre toga saznajem da sam u drugom stanju. Prirodnim putem. Posle samo dva meseca.
Sada lagano ulazimo u šesti mesec, a trudnoća i beba su kao iz školske literature, po svim pravilima, sve toliko idealno kao da se pre toga ništa desilo nije.
Doktori su me pitali “jel vam neko dao zeleno svetlo?” (tj dozvolu da radite na tome na svoju ruku)
Ne. Nisam nikog ni planirala da pitam za dozvolu. Za to uopšte treba dozvola? Poslušala sam svoj instikt, nisam verovala njihovim lošim prognozama, imala sam svoje pozitivne prognoze. I doživela ih.
PORUKA ZA BUDUĆE MAME
Verujte u sebe i ne uzimajte zdravo za gotovo ništa što vam pripisu. Tražite uvek više misljenja. Pa čak i ako su sva ta mišljenja negativna, vi napravite svoja pozitivna, samo za sebe.
I možda baš ona pobede.
BRAVO TAKO I TREBA DA SE SREĆA DOBIJE NE TREBA OD NIKOGA DOZVOLA TREBA POKUŠAVATI NA SVE MOGUĆE NAČINE I NIKOGA NE SLUŠATI !! NAŠOJ DRAGOJ ČITATELJKI IVANI ŽELIMO ŠTO BEZBOLNIJI PORODJAJ I DA SVE DOBRO PRODJE , ZASLUŽUJE TO I DA NAM JE JAVI SA PRVOM FOTKICOM BEBE :*
SVA PRAVA NA PRIČU ZADRŽAVA DEVET MESECI I NEMA PRAVA DA SE NADJE NA DRUGIM PORTALIMA !
autor priče : mama Ivana
izvor : devetmeseci.net
Pročitajte i ove priče
- ČUDA SE DEŠAVAJU : Dok god veruješ postoji šansa pa makar i 1%
- Verujte u Boga,verujte u Čuda : DOBILA SAM DETE POSLE 13 GODINA ČEKANJA