Alexandru Dobre je bio uvjeren da mu porodično prezime garantuje kontrolu nad sopstvenim životom, ali je umjesto toga završio u braku dogovorenom da spasi porodične poslove, s Anom Mureșan, ženom o kojoj su kružile glasine i koja je gotovo uvijek skrivala lice iza vela.
Prije nego što je upoznao Anu, Alexandru je već odlučio da je riječ o nekome koga ne može poštovati. U njegovoj glavi, ona je bila samo još jedan dio hladnog porodičnog aranžmana, napisanog da zaustavi finansijski pad porodice Dobre.
Tek kada su ga roditelji otvoreno suočili s istinom, postalo je jasno koliko je cijela priča daleko od glamura i koliko su obje porodice već dugo bile zarobljene vlastitim dugovima, očekivanjima i dogovorima.
Alexandru Dobre imao je 31 godinu i odrastao je u okruženju u kojem se prezime nosilo kao vrsta zaštite. Njegova porodica bila je poznata po skupim vinima, imanjima za vjenčanja, dobrotvornim fondacijama i poslovima o kojima se u javnosti nije govorilo previše. Ta slika moći dugo je stvarala utisak da su Dobreovi iznad problema koji pogađaju druge.
Zato je i vijest o ženidbi došla kao šok. Otac mu je jedne večeri stavio ugovor pred njega i bez uvoda rekao da će se oženiti Anom Mureșan. Alexandru je prvo mislio da je riječ o neslanoj šali, ali ga je majka Victoria brzo vratila u stvarnost. Objasnila mu je da porodica Mureșan spašava njihove poslove i da će zauzvrat dobiti pristup zemljištima Dobreovih u Dealu Mare.
Taj trenutak je promijenio način na koji je Alexandru gledao vlastitu porodicu. Umjesto da i dalje vjeruje u sliku nedodirljivosti, morao je prihvatiti da je kuća u kojoj je odrastao mnogo ranjivija nego što je želio priznati. Ipak, umjesto finansijskih brojki, njegovu pažnju je zaokupljala žena koju su mu namijenili.
Za Anu Mureșan već je ranije čuo. U visokim društvenim krugovima govorilo se da se na javnim događajima pojavljuje sa svilenim šalom ili finim velom preko lica. Jedni su nagađali da skriva ožiljak, drugi su tvrdili da je unakažena, a pojedine žene su je nazivale „nevjestom duhom“.
Alexandru nije pokušao provjeriti nijednu od tih priča; bilo mu je dovoljno da ih čuje kako bi o Ani formirao stav prije nego što je uopće progovorio s njom.
Prvi susret na imanju među vinogradima
Njihov prvi susret dogodio se sutradan na starom imanju porodice Mureșan, među vinogradima. Ana je bila jednostavno odjevena u bijelo, a svileni šal je prekrivao lice do ispod nosa. Vidjele su se samo tamne oči, što je kod Alexandrua samo pojačalo napetost i želju da odmah sazna ono što mu je, po njegovom mišljenju, bilo uskraćeno.
Za stolom su roditelji razgovarali o zemljištima, partnerstvima i finansijama, dok on nije uspijevao skrenuti pogled s njenog vela. U jednom trenutku je direktno pitao namjerava li jesti s tim „čudom“ na licu. Umjesto povlačenja ili opravdavanja, Ana mu je uzvratila hladnom mirnoćom. Na pitanje šta skriva, odgovorila je da ne skriva ništa što njemu pripada.
Njena smirenost ga je dodatno uznemirila. Alexandru je bio naviknut da ljudi pred njim biraju riječi pažljivo i da se ponašaju u skladu s njegovim prezimenom, ali Ana nije pokazivala ni strah ni potrebu da mu se dopadne. Upravo je to počelo polako razbijati njegovu sigurnost. Žena koju je unaprijed označio kao problem pokazivala je više zrelosti nego što je on mogao priznati.
U toj razmjeni nije bilo nježnosti, ali je bilo nečega važnijeg za razvoj priče: prvi ozbiljan sudar dva svijeta. S jedne strane stajao je muškarac odgojen da vjeruje kako mu pripada pravo na odgovore. S druge strane bila je žena koja je odbijala da se predstavi pod pritiskom i koja je jasno dala do znanja da nije spremna biti nečiji ukras.
Vjenčanje pred gostima koji su više gledali nego slavili
Samo dvije sedmice kasnije, u Bukureštu je održano veliko vjenčanje. Ceremonija je bila raskošna, uz bijelo cvijeće, poslovne ljude, političare i kamere časopisa koje su pratile događaj. Međutim, ispod te vanjske elegancije osjećala se napetost, jer su mnogi gosti više bili zainteresovani za Anino lice nego za samu ceremoniju.
Ana je do oltara došla sa velom. Komentari koji su kružili među prisutnima bili su isti kao i ranije: nagađanja o tome zašto ne pokazuje lice i šta bi mogla skrivati. Alexandru, koji je već bio iziritiran cijelom situacijom, nije našao snage da stane uz ženu koju je upravo trebao oženiti. Kada je došao trenutak za poljubac, očekivao je da Ana podigne veo.
Ona to nije učinila, pa je on poljubio tkaninu dok su okupljeni aplaudirali.
U apartmanu je Alexandru odmah zahtijevao da skine veo. Ana je odbila, a kada joj je rekao da on nije imao izbora u vezi s brakom, kratko mu je odgovorila da ga nije imala ni ona.
Ta rečenica ga je pogodila snažnije nego što je očekivao, jer do tada gotovo da nije razmišljao o tome da i ona može biti prisiljena da uđe u zajednicu iz koje nije željela nikakav izlaz, osim ako je sama ne izabere.
Kada je ponovo zatražio da pokaže lice, Ana mu je rekla da još nije zaslužio da je vidi. Objasnila je da ne želi biti samo žena čija je svrha da mu izgleda lijepo, nego osoba koja želi znati nalazi li se iza porodičnog prezimena neko sposoban da je vidi kao čovjeka.
Taj odgovor promijenio je dinamiku njihove veze, makar i na najosnovnijem nivou, jer je Alexandru prvi put morao da se suoči s činjenicom da njegovo ime ne otvara sve vrata i ne daje moralno pravo na sve što poželi.
Brak kao test karaktera, a ne samo porodični sporazum
Ana je njihov brak opisala kao most koji su dvije porodice napravile koristeći njihove živote. Ako je već prisiljena prijeći taj most, željela je znati čeka li je s druge strane muškarac ili samo prezime Dobre. U toj slici bilo je više istine nego što je Alexandru mogao odmah podnijeti, jer je prvi put neko jasno rekao da se njegova porodica ne može sakriti iza bankovnih računa i društvenog ugleda.
Alexandru je izašao na balkon i posmatrao osvijetljene vinograde, još uvijek uvjeren da mu je najveća kazna brak sa ženom čije lice nije vidio. Ipak, ono što se dešavalo te prve bračne noći polako je otvaralo drugačiju mogućnost: možda najveća tajna nije bila ono što Ana skriva ispod vela, nego ono što on do tog trenutka nije želio vidjeti u vlastitom ponašanju i u porodici kojoj je pripadao.
U toj tišini između njih dvoje nije bilo pomirenja, ali je bilo početka promjene. Ana je ostala dosljedna svojoj odluci da ne pristaje na poniženje, a Alexandru je prvi put shvatio da se iza dogovorenog braka ne krije samo porodični posao nego i ogledalo koje ga prisiljava da pogleda sopstvenu površnost.
Njihov odnos tek je ulazio u fazu u kojoj će ga određivati manje glasine, a više ono što su jedno drugom spremni priznati kada vrata sobe ostanu zatvorena i kada prestane predstava za sve ostale.
