Goca Božinovska godinama je otvoreno govorila o svom odnosu sa Zoranom Šijanom, čovjekom s kojim je dijelila porodicu, svakodnevicu, povjerenje, razočaranje i na kraju bolan gubitak koji je sve prethodno stavio u drugačiji okvir.
Njihova priča ostala je upamćena po ljubavi koja je počela bez velike pompe, po dvoje djece koje su dobili zajedno, ali i po preokretima koji su je obilježili mnogo snažnije nego što bi se moglo naslutiti na prvi pogled.
Njih dvoje upoznali su se tokom ljeta 1989. godine u Herceg Novom, a taj susret ubrzo je prerastao u vezu koja je, uprkos svemu što je kasnije donijela, potrajala godinama. Iako nikada nisu formalno sklopili brak, živjeli su kao porodica i dobili ćerku Zoranu i sina Mirka, pa je njihov odnos u javnosti dugo posmatran kao snažna, iako nesavršena, zajednica.
U toj priči nije bilo ničega jednostavnog. S jedne strane bila je bliskost koja je trajala dovoljno dugo da ostavi dubok trag, a s druge činjenica da su kasnije isplivali detalji koji su odnos pretvorili u emotivnu i porodičnu hroniku. Upravo zato se o Goci i Šijanu nije govorilo samo kao o estradnom paru, već kao o ljudima čiji je privatni život nosio i toplinu i lomove.
Prema dostupnim medijskim zapisima, a kako su kasnije prenosili i tekstovi o njihovom odnosu, mnogo toga što se zna o ovom paru oslanja se i na Gocina lična sjećanja. To je važno jer njena perspektiva nije hladan pregled činjenica, nego pogled žene koja je živjela taj odnos iznutra, gledala kako porodica raste, a onda i kako se mijenja pod pritiskom događaja koje nije mogla da kontroliše.
Porodični život koji je trajao bez formalnog braka
Iako nisu otišli pred matičara, Goca Božinovska i Zoran Šijan su kroz godine stvorili dom i porodični ritam koji je za mnoge bio važniji od formalnosti. Ćerka Zorana i sin Mirko bili su središte njihovog zajedničkog života, a upravo su djeca ostala glavna veza koja je i kasnije podsjećala da je iza svih turbulencija postojalo nešto trajno i stvarno.
Takav porodični okvir, međutim, nije značio i mir. Veza je vremenom postajala opterećena okolnostima koje su izlazile iz privatnosti, a iz Gocinih kasnijih riječi moglo se naslutiti da je upravo taj period bio jedan od najtežih u njenom životu. U njenom prisjećanju, odnos nije bio samo ljubavna priča, nego i svakodnevica u kojoj su se preplitali roditeljstvo, emocije i nesigurnost.
Zbog toga je priča o njima ostala više od obične anegdote iz javnog života. Ona govori o tome koliko se jedna porodica može vezati za sve što se događa između dvoje ljudi, ali i koliko djeca ostaju spona i onda kada se odnos odraslih promijeni. U slučaju Goce i Šijana, ta spona nikada nije nestala, čak ni nakon što je sve dobilo mnogo težu i mračniju dimenziju.
Prema tekstu i ranijim medijskim navodima na koje se priča oslanja, Goca je godinama poslije događaja govorila bez želje da izbriše ono dobro što je postojalo. Njen odnos prema prošlosti nije bio jednostavan ni jednosmjeran: sjećanja su nosila i povredu i privrženost, što je cijelu priču činilo mnogo ljudskijom od pukog sažetka o prevari i razlazu.
Lom koji je promijenio pogled na zajednički život
Najveći preokret, prema njenim kasnijim izjavama, nastupio je kada je Šijan započeo vezu s drugom ženom. Posebno teško palo joj je to što je tu ženu poznavala i što su, kako je sama govorila, ranije bile u prijateljskim odnosima. Taj detalj bio je emotivno teži od same činjenice da je došlo do udaljavanja, jer je u njemu bilo i osjećaja povjerenja koje je izgubljeno na ličnom planu.
Mediji su kasnije prenosili i da je Šijan sa tom ženom dobio dijete, što je dodatno potvrdilo koliko je njegov život otišao u drugom smjeru. Za Gocu je to značilo da se privatna bol ne može posmatrati samo kroz prizmu razlaza, već i kroz osjećaj da se nešto što je gradila godinama urušava iznutra.
Nije to bila samo priča o drugoj ženi, nego i o cijelom svijetu koji je u njenom doživljaju počeo da puca.
Uprkos tome, u njenim kasnijim izjavama nije bilo samo gorčine. Postojao je i pokušaj da se sačuva ravnoteža između povrijeđenosti i svijesti da je Šijan bio važan dio njenog života. Takav pristup pokazuje da ona svoj odnos s njim nije doživljavala crno-bijelo, nego kroz složene slojeve ljubavi, razočaranja, navike i zajedničkog roditeljstva.
U tom smislu, priča o njima nije samo priča o jednom raskidu. To je i podsjetnik da porodice, posebno one koje su dugo bile u centru pažnje, nose svoj teret i kada se spolja čini da je sve poznato. Gocin glas, onakav kakvim ga je javnost slušala kroz intervjue i prenesene izjave, pokazivao je da određene rane ne nestaju, nego se vremenom nauče nositi drugačije.
Rečenica koja je promijenila ton sjećanja
Najviše pažnje godinama izazivala je njena kasnije često prenošena rečenica: „Prihvatila bih da ima 10 žena pored mene, samo da je živ”. Upravo ta formulacija najbolje pokazuje koliko je smrt Zorana Šijana promijenila način na koji je gledala na sve ono što ju je ranije boljelo. Ono što je nekad djelovalo nepodnošljivo, nakon njegovog ubistva dobilo je drugačiju težinu.
Portal Alo je prenosio dijelove njenih ranijih izjava, a upravo se kroz njih moglo vidjeti da je za nju najveći teret postao gubitak, a ne samo ono što se dogodilo dok je on bio živ. Takav stav ne briše povredu, ali pokazuje koliko se životne procjene mijenjaju kada nestane osoba s kojom su podijeljeni mladost, djeca i godine koje su formirale cijelu jednu porodičnu priču.
U toj rečenici sadržana je i tuga i pomirenost, ali ne u smislu zaborava. Ona govori o čovjeku kojeg više nema i o ženi koja je, poslije svega, shvatila da su sukobi izgubili značaj pred konačnošću smrti.
Zato se i njena priča o Šijanu ne može čitati kao jednostavna ispovijest o izdaji, već kao složeno svjedočenje o tome kako se ljubav ponekad prelama tek kada bude prekasno da se išta popravi.
Zoran Šijan ubijen je 27. novembra 1999. godine u Beogradu, a prema medijskim navodima napad se dogodio oko 1.30 poslije ponoći na uglu Nemanjine i Svetozara Markovića, dok je njegov automobil bio zaustavljen na semaforu. U tadašnjim hronikama to je ostalo zabilježeno kao još jedan događaj iz turbulentnog vremena, kada su vijesti o obračunima povezanim s kriminalnim miljeom često punile naslovnice.
U medijskim tekstovima Šijan je povezivan sa surčinskom grupom, ali i sa sportskom prošlošću, zbog čega je i njegova biografija imala više lica. Za javnost je to bio čovjek o kojem se govorilo različito, a za Gocu prije svega otac njene djece i osoba s kojom je dijelila godine koje se ne mogu izbrisati ni kada odnos postane težak, ni kada ga prekine nasilna smrt.
U toj priči ostaju djeca, sjećanja i rečenice koje su preživjele mnogo duže od samog događaja. A kada se danas govori o Goci Božinovskoj i Zoranu Šijanu, ispod svega ostaje osjećaj da su neke veze, bez obzira na lomove, u ljudskoj memoriji trajnije od svih sporova koji su ih pratile.
