Nakon smrti Saše Popovića ponovo su isplivale priče iz ranijeg života Suzane Jovanović, a pažnju javnosti privukle su izjave njenog bivšeg svekra o odnosu s harmonikašem Radetom Zdravkovićem, sinu Danijelu i porodičnom raskolu koji je, prema njegovim riječima, dugo tinjao iza zatvorenih vrata. Riječ je o ličnom svjedočenju jedne strane, pa se svi izneseni navodi moraju posmatrati s oprezom i bez pretvaranja u nezavisno potvrđene činjenice.
Smrt Saše Popovića, koji je preminuo 1. marta 2025. godine u Parizu nakon teške borbe s karcinomom, otvorila je prostor da se javnost ponovo osvrne na manje poznate dijelove Suzaninog života. Nekoliko dana kasnije ispraćen je na vječni počinak, a na tom oproštaju bili su i Suzana, njihova kćerka Aleksandra te Suzannin sin Danijel.
Upravo nakon toga medijski interes se vratio na periode prije njenog dugogodišnjeg braka sa Sašom Popovićem, posebno na brak i razlaz sa Radetom Zdravkovićem. Suzana je s njim dobila sina Danijela, a kasnije je nastavila život uz čovjeka s kojim je, kako je godinama izgledalo u javnosti, izgradila novu porodičnu stabilnost.
O prvom braku nije često govorila u oštrom tonu, zbog čega su kasnije izjave iz Zdravkovićeve porodice odjeknule još jače.
Kako su prenosili domaći portali, bivši svekar je iznio sopstvenu verziju događaja iz vremena kada su Suzana i Rade još bili zajedno. Njegovo svjedočenje obuhvatilo je porodične nesuglasice, jednu dramatičnu noć, tvrdnje o promjeni prezimena djeteta i kasniji sudski spor. Pošto su to njegovi navodi, a ne potvrđeni nezavisni podaci, cijela priča ostaje u zoni ličnog svjedočenja i sjećanja koja su izgovorena mnogo godina kasnije.
U središtu njegovog iskaza našao se događaj koji je opisao kao posebno uznemirujući. Prema njegovoj priči, nakon jedne svađe Suzana je, dok je Rade bio na poslu, napustila kuću. On je, kako je rekao, tada slučajno naišao na nju jer se vratio po zaboravljeni instrument. U njegovom opisu, zatekao ju je na raskrsnici i uplašio se za njenu sigurnost.
Bivši svekar je dalje tvrdio da je Suzana navodno bila u teškom emotivnom stanju i da je morao da je ubijedi da uđe u automobil, nakon čega je vraćena kod majke u Ralju. Budući da se radi o ozbiljnoj tvrdnji koja dotiče moguće psihičko stanje i samopovređivanje, takve navode treba prenositi posebno pažljivo. U dostupnom tekstu nema nezavisne potvrde da se sve odvijalo baš onako kako je on opisao.
Drugi dio njegove priče odnosi se na Danijela i prezime koje je nosio. Prema onome što je ispričao, Suzana je promijenila prezime sina u Jovanović, što je porodicu Zdravković, kako je rekao, duboko pogodilo. Objašnjavao je da im je teško palo to što unuk više ne nosi njihovo prezime, jer su to doživjeli kao prekid veze s očevom porodicom.
Taj dio svjedočenja nosi i emotivnu notu, jer bivši svekar nije govorio samo o formalnom sporu, nego i o porodičnom osjećaju gubitka. Naveo je da ih je posebno radovalo kada je Danijel ponovo počeo dolaziti u njihovu kuću, pa su ti susreti, prema njegovim riječima, bili razlog zbog kojeg je Radetu predložio da odustane od postupka. Ipak, nakon povlačenja tužbe, tvrdi da je kontakt ponovo nestao.
Zbog takvih iskaza cijela tema ponovo otvara staro pitanje o tome koliko porodični odnosi, naročito kada su povezani s razvodom i djetetom, mogu ostati nejasni i godinama poslije događaja. Jedna strana često pamti povredu, druga šuti, a javnost tada dobije samo fragmentarne dijelove priče. U ovom slučaju Suzana nije često javno ulazila u detalje niti je odgovarala na svaku tvrdnju koja je o njoj iznošena iz bivše porodice.
Baš zbog te šutnje, medijski prostor uglavnom je ispunila verzija koju je ponudio bivši svekar. To, međutim, ne znači da je to i potpuna slika. Kada su u pitanju brakovi koji su se završili, odnosi roditelja i djece, kao i moguće promjene prezimena i starateljstva, čak i ljudi koji su bili najbliži istom događaju mogu ga kasnije opisivati sasvim drugačije. Zato je nužno razlikovati lični dojam od provjerene činjenice.
Suzana je tokom godina često isticala koliko joj je Saša značio kao partner i oslonac, pa je povratak na događaje iz vremena prije tog braka za nju, po svemu sudeći, posebno osjetljiv. Iako se u javnosti sada ponovo govori o starim nesuglasicama, za ljude koji su ih živjeli one nikada nisu bile samo fusnota iz prošlosti.
Svaki novi medijski podsjetnik vraća ih na trenutke koji su davno oblikovali odnose unutar porodice.
Ono što ostaje jeste činjenica da je Danijel odrastao uz majku Suzanu, a kasnije i uz Sašu Popovića, dok su odnosi s očevom porodicom, prema javno iznesenim tvrdnjama, bili znatno složeniji. Bivši svekar je svojim riječima želio da objasni kako je njegova porodica doživjela razlaz i udaljavanje od unuka, dok je Suzana, s druge strane, kroz javne nastupe uglavnom birala da ne ulazi u otvorene obračune.
Upravo ta razlika stvorila je prostor da jedna priča dugo zvuči glasnije od druge.
Zbog toga se i danas između javno izgovorenog i stvarno proživljenog nalazi mnogo nepopunjenih mjesta. Porodični odnosi, naročito kada su ranjeni razvodom, novim brakovima i povjerenjem koje je teško obnoviti, rijetko se mogu objasniti jednom rečenicom ili jednom verzijom.
U ovom slučaju ostaje priča o sjećanjima koja su izgovorena poslije mnogo godina, o djetetu u središtu porodičnih lomova i o tišini druge strane koja i dalje ostavlja prostor za različita tumačenja.
