Brazilski samoproglašeni parapsiholog Athos Salomé, kojeg pojedini mediji nazivaju „Živim Nostradamusom“, ponovo je u centru pažnje zbog novih upozorenja o 2026. godini, u kojima govori o mogućim geopolitičkim krizama, tehnološkim prijetnjama i prirodnim poremećajima.
Njegove najnovije prognoze odnose se na Iran i Bliski istok, Arktik i Sahel, ali i na teme poput cyber napada, umjetne inteligencije i solarnih oluja. Dok dio publike takve izjave prati s dozom radoznalosti, drugi ih tretiraju kao spekulacije bez čvrstog uporišta u provjerljivim dokazima.
Salomé je posljednjih godina izgradio reputaciju osobe čija se predviđanja široko prenose, posebno kada se pojavi neka veća svjetska tema koja već ima elemente nestabilnosti. Međutim, upravo tu leži i najveći problem njegove javne slike: njegove tvrdnje uglavnom dolaze iz intervjua i medijskih nastupa, a ne iz provjerenih metoda koje bi im dale naučnu težinu.
U takvom okviru njegova upozorenja postaju više od priče o jednom čovjeku i njegovim navodnim vizijama. Ona otvaraju pitanje zašto publika i dalje daje prostor figurama koje govore o budućnosti u dramatičnom tonu, posebno kada se njihove prognoze naslanjaju na već postojeće globalne strahove.
Iran, Bliski istok i stari obrazac napetosti
Jedna od Saloméovih najčešće prenošenih tvrdnji odnosi se na Iran. Prema njegovim izjavama, napredovanje iranskog nuklearnog programa, kao i političko-vojne napetosti u odnosima s Izraelom, mogli bi dovesti do ozbiljnijeg pogoršanja situacije. To je tema koja već dugo zauzima važno mjesto u međunarodnim analizama, pa Saloméova prognoza u suštini ne izlazi izvan poznatog okvira regionalne nestabilnosti.
Problem je u tome što takva opšta upozorenja sama po sebi ne dokazuju posebnu sposobnost predviđanja. Napetosti između Teherana i Tel Aviva traju godinama, a pitanje nuklearnog programa je dugo među najosjetljivijim tačkama međunarodne politike. Zbog toga svaka nova tvrdnja o mogućem pogoršanju mora biti čitana kao lična interpretacija, a ne kao potvrđena prognoza.
Iako njegovi pristalice kasnija zaoštravanja ponekad predstavljaju kao potvrdu njegovih riječi, takvo čitanje ostavlja mnogo prostora za naknadno uklapanje događaja u već izrečenu tezu. Za ozbiljnu procjenu bilo bi potrebno imati precizno datirane i konkretne izjave prije samih događaja, a ne samo naknadna tumačenja koja zvuče uvjerljivo tek nakon što je kriza već eskalirala.
Zato se njegova priča oko Bliskog istoka više oslanja na atmosferu stalne neizvjesnosti nego na nešto što bi moglo biti provjereno kao izvanredno predviđanje. To je i razlog zbog kojeg mediji uglavnom prenose njegove navode uz oprez, naglašavajući da se radi o njegovim tvrdnjama, a ne o zaključcima institucija koje se bave sigurnošću i međunarodnim odnosima.
Arktik kao prostor rivalstva i energenata
Drugo područje koje Salomé posebno izdvaja jeste Arktik. On tvrdi da topljenje leda, otvaranje novih pomorskih ruta i interesovanje za energetske resurse mogu dodatno pojačati strateško rivalstvo Rusije i članica NATO-a. U nekim izjavama otišao je i korak dalje, povezujući cijelu priču s mogućnošću direktnijeg vojnog suočavanja.
Za razliku od senzacionalnog tona koji njegova persona često nosi, sama tema Arktika nije nikakva egzotika za svjetsku politiku. Taj prostor već godinama dobija na strateškoj važnosti jer klimatske promjene mijenjaju pristup plovnim putevima i resursima, a to prirodno vodi većem interesu velikih sila. Zbog toga i Saloméova priča djeluje uvjerljivo na prvi pogled, iako se njegov zaključak o budućem sukobu i dalje ne može posmatrati kao činjenica.
U takvim izjavama on koristi kombinaciju realnih trendova i dramatičnih pretpostavki. Upravo ta mješavina stvara utisak hitnosti, iako se u analitičkom smislu ne može reći da neko time raspolaže posebnim uvidom u budućnost. Arktik je, jednostavno, jedno od mjesta gdje se sukob interesa vidi vrlo jasno i bez mističnih objašnjenja.
Saloméova izjava zato više govori o tome kako se postojeće tenzije mogu uokviriti u dramatičnu priču nego o stvarnom dokazu da je vidio nešto što drugi nisu. To je važna razlika, posebno kada se njegov rad predstavlja publici koja često traži jednostavna objašnjenja za složene svjetske procese.
Sahel, tehnološki rizici i granice proročanstava
Treće krizno žarište koje Salomé spominje nalazi se u Africi, prije svega u Nigeru i širem području Sahela. On smatra da bi slabljenje prisustva zapadnih vojnih snaga, djelovanje ekstremističkih organizacija i rivalstvo različitih međunarodnih aktera mogli dodatno destabilizovati regiju. Za razliku od nekih njegovih šire formulisanih upozorenja, ovdje se oslanja na realne probleme koji već godinama opterećuju područje Sahela.
Sahel je već dugo sinonim za nesigurnost, političke prevrate i djelovanje naoružanih grupa. Zbog toga tvrdnja da bi regija mogla postati još nestabilnija ne zvuči kao neobično otkriće, nego kao nastavak poznatog obrasca. Upravo tu se vidi granica između stvarne analize i prognoze koja želi ostaviti dojam posebnog znanja.
Salomé se ne ograničava samo na geopolitiku. U svojim nastupima upozoravao je i na cyber napade, nekontrolisanu upotrebu umjetne inteligencije te moguće poremećaje tehnološke infrastrukture. Spominjao je i solarne oluje koje bi mogle uticati na satelite, komunikacijske sisteme ili električne mreže, što su teme koje zaista prate i stručne institucije, ali iz potpuno drugačijeg ugla.
Rizici povezani sa svemirskim vremenom, digitalnom sigurnošću i razvojem umjetne inteligencije nisu izmišljeni. Međutim, činjenica da su ti rizici realni ne znači da je tačan i vremenski okvir koji iznosi samoproglašeni parapsiholog. Tu se ponovo vidi ključna razlika između mogućeg scenarija i tvrdnje da neko unaprijed zna njegov tačan oblik.
Stara predviđanja i oprez koji prati nove izjave
Veliki dio Saloméove popularnosti zasniva se na tvrdnjama njegovih pristalica da je navodno predvidio pandemiju COVID-19, smrt kraljice Elizabete II i još neke velike događaje. Ipak, u takvim slučajevima najvažnije pitanje ostaje isto: postoji li originalna, precizno datirana i dovoljno konkretna izjava objavljena prije nego što se događaj desio.
U medijskim tekstovima često se pojavljuju nejasne formulacije poput „biološke prijetnje“ ili „globalnog poremećaja“, koje se tek naknadno tumače kao najava pandemije. Takav način povezivanja događaja i izjava ostavlja veliki prostor za naknadno prilagođavanje priče, što smanjuje uvjerljivost tvrdnje da je neko zaista unaprijed znao šta će se dogoditi.
Zbog toga je oprez koji prati Saloméove nove prognoze potpuno razumljiv. Noviji izvještaji istovremeno prenose i njegovo priznanje da nijedna metoda predviđanja nije nepogrešiva te da njegove izjave treba shvatiti kao interpretacije, a ne kao sigurnost. To je važan okvir jer pokazuje da i sam akter ostavlja prostor za nesigurnost, uprkos dramatičnom tonu koji ponekad koristi.
Iran, Arktik i Sahel jesu stvarna mjesta napetosti, a cyber prijetnje, umjetna inteligencija i solarne oluje zaista su teme kojima se ozbiljno bave stručnjaci. Ali iz toga ne proizlazi da postoji neko ko ih može precizno pročitati unaprijed.
Saloméova priča tako ostaje na granici između javne fascinacije i provjerljive analize, a upravo na toj granici publika i dalje traži odgovor na pitanje koliko daleko seže njegova navodna sposobnost da vidi ono što tek dolazi.
