Brazilski samoproglašeni parapsiholog Athos Salomé, kojeg dio medija naziva „Živim Nostradamusom“, ponovo je privukao pažnju javnosti nizom mračnih prognoza za 2026. godinu, u kojima pominje Bliski istok, Arktik, Sahel, umjetnu inteligenciju, cyber napade i solarne oluje.
Njegove tvrdnje nisu novi oblik analize međunarodnih odnosa, nego lične prognoze koje se, prema dostupnim informacijama, ponovo šire upravo zato što dodiruju teme koje već dugo opterećuju sigurnosnu i političku agendu širom svijeta. U tome i leži razlog zbog kojeg se svaki njegov javni nastup čita s posebnom dozom radoznalosti, ali i opreza.
Salomé je godinama gradio reputaciju čovjeka koji navodno vidi ono što drugi ne primjećuju, a njegova popularnost se oslanja na kombinaciju medijskog interesa, klimavih granica između nagađanja i predviđanja te naknadnih interpretacija prošlih događaja. Upravo zbog toga njegove nove izjave ne mogu biti tretirane kao potvrđene činjenice, nego kao upozorenja koja dolaze iz njegovog ličnog, nedokazanog pristupa budućnosti.
On ovoga puta govori o scenarijima koji uključuju geopolitičke krize, tehnološke prijetnje i prirodne poremećaje. Međutim, kako se i u samim izvještajima naglašava, riječ je o njegovim navodima, a ne o zaključcima obavještajnih službi, naučnih institucija ili međunarodnih organizacija koje se bave analizom rizika.
Bliski istok kao prvo krizno žarište
Jedna od centralnih tačaka njegovih novih prognoza odnosi se na Iran i širi Bliski istok. Salomé govori o mogućem ozbiljnom pogoršanju odnosa zbog razvoja iranskog nuklearnog programa i već postojećih političko-vojnih tenzija između Teherana i Izraela. U njegovom tumačenju, taj spoj dugotrajnih napetosti mogao bi otvoriti prostor za novu fazu nestabilnosti.
Takve izjave lako privlače pažnju jer se oslanjaju na teme koje već godinama zauzimaju središnje mjesto u međunarodnoj politici. Odnos Irana i Izraela je decenijama opterećen nepovjerenjem, međusobnim optužbama i povremenim zaoštravanjem, pa sama najava moguće eskalacije ne predstavlja nešto što bi po sebi dokazivalo posebnu sposobnost predviđanja. To je prije prostor u kojem je i bez proročkih ambicija dovoljno jasno zašto postoji zabrinutost.
Važno je i to što se izvještaji o njegovim navodima uglavnom zadržavaju na prenošenju onoga što je rekao, bez nezavisne potvrde da će se konkretno ostvariti baš scenario koji opisuje. Zato treba razlikovati dokumentovanje izjave od dokazivanja njene tačnosti. To što neko upozorava na opasnost ne znači da raspolaže metodom koja može precizno odrediti vrijeme i oblik buduće krize.
Upravo zato dio publike njegove izjave čita više kao refleksiju postojećih geopolitičkih strahova nego kao stvarno proročanstvo. Kada se o Iranu, Izraelu i nuklearnom programu govori u tonu hitnosti, lako je steći dojam da je neko pogodio budućnost, iako su ti rizici postojali mnogo prije njegovih medijskih nastupa.
U takvim slučajevima više govori način na koji se stvara javni narativ nego sama sadržina predviđanja. Salomé se oslanja na teme koje su već prepoznate kao opasne, što njegovim izjavama daje privid težine i ozbiljnosti, iako iza njih ne stoji provjerljiv dokaz da zna šta će se tačno dogoditi.
Arktik i nova takmičenja velikih sila
Druga tačka koju Salomé izdvaja jeste Arktik, prostor koji se sve češće spominje u međunarodnim raspravama zbog topljenja leda, novih pomorskih ruta i interesa za energetske resurse. Prema njegovim navodima, upravo bi ti faktori mogli dodatno pojačati strateško rivalstvo između Rusije i NATO-a, a u pojedinim izjavama ide i dalje, govoreći o ruskim raketnim sistemima i mogućnosti direktnijeg vojnog suočavanja.
Arktik je već dugo mnogo više od udaljene ledene periferije. Kako klimatske promjene otvaraju ranije nepristupačne zone, raste interes država za brodske rute, prirodna bogatstva i vojnu prisutnost. To znači da su i bez Saloméovih izjava tamo ukršteni ekonomski i sigurnosni interesi, pa se svako dodatno upozorenje na sukob lako uklapa u postojeći okvir zabrinutosti.
Ipak, iz činjenice da je Arktik strateški važan ne proizlazi automatski da će doći do krize onako kako je on opisuje. Njegove tvrdnje ostaju na nivou interpretacije mogućeg razvoja događaja, a upravo u toj razlici između realnog geopolitičkog značaja i tvrdnje o konkretnom budućem sukobu leži granica između ozbiljne analize i proročkog narativa.
U medijskom prijenosu takvih tvrdnji često se izgubi razlika između mogućnosti i vjerovatnoće. To što neki prostor ima potencijal za napetost nije sporno, ali tvrdnja da će se baš tamo dogoditi specifičan vojni ishod ostaje neprovjerena. Salomé se upravo na toj tankoj liniji održava u javnosti: govori o stvarnim tenzijama, ali ih veže za lična predviđanja bez naučne potvrde.
Zbog toga njegovi nastupi djeluju uvjerljivo dijelu publike koja već prati geopolitičke potrese, dok drugi u njima vide samo još jednu verziju poznatih strahova upakovanih u dramatičan ton. Razlika između tih čitanja ne mijenja činjenicu da se radi o neprovjerenim prognozama.
Sahel, tehnologija i granica između rizika i proročanstva
Treće krizno područje koje Salomé navodi nalazi se u Africi, prvenstveno u Nigeru i širem Sahelu. Prema njegovoj procjeni, slabljenje prisustva zapadnih vojnih snaga, djelovanje ekstremističkih organizacija i rivalstvo različitih međunarodnih aktera mogli bi dodatno destabilizovati regiju. Za razliku od dramatičnijih tonova kojima se ponekad opisuje njegov rad, ovdje je riječ o prostoru koji već dugo nosi težinu sigurnosnih i političkih kriza.
Sahel se godinama suočava s prevratima, djelovanjem naoružanih grupa i promjenama u odnosima međunarodnih aktera, pa mogućnost daljeg pogoršanja ne traži nikakvo natprirodno objašnjenje. Zato Saloméova tvrdnja djeluje više kao uklapanje u već poznati sigurnosni okvir nego kao stvarno neočekivano upozorenje. Njegova prognoza ostaje široka, što dodatno otežava provjeru da li je zaista bio precizan.
Sličan obrazac vidi se i u njegovim komentarima o tehnologiji. Salomé upozorava na cyber napade, nekontrolisanu upotrebu umjetne inteligencije i moguće velike poremećaje tehnološke infrastrukture. Pominje i solarne oluje koje bi mogle uticati na satelite, komunikacijske sisteme ili električne mreže. Važno je, međutim, napomenuti da same teme nisu izmišljene: cyber sigurnost i svemirsko vrijeme zaista su područja koja ozbiljno prate stručne institucije.
To, međutim, ne znači da se njegove formulacije mogu uzeti kao dokaz da zna kada će se tačno dogoditi određeni incident. Rizik od solarnih oluja ili zloupotrebe umjetne inteligencije postoji nezavisno od njegovih nastupa, ali ozbiljna procjena tih opasnosti dolazi iz nauke, sigurnosnih analiza i institucija, a ne iz proročkih intervjua. Upravo tu leži granica između stvarnog upozorenja i atraktivne spekulacije.
Najviše pažnje ipak i dalje izazivaju njegova starija navodna „pogađanja“. Pristalice tvrde da je unaprijed govorio o pandemiji COVID-19, smrti kraljice Elizabete II i drugim velikim događajima. Problem nastaje u trenutku kada se pokušava pronaći izvorna, tačno datirana i dovoljno jasna izjava objavljena prije tih događaja.
U mnogim slučajevima dostupne su samo naknadne interpretacije, pa je teško s potpunom sigurnošću potvrditi da je nešto zaista bilo predviđeno onako kako se danas predstavlja. Zato njegov medijski kapital počiva na posebnoj vrsti efekta: dovoljno je da govori o velikim i već poznatim svjetskim rizicima, pa da se njegove riječi lako povežu s događajima koji tek dolaze ili su već počeli.
To ne znači da su njegovi strahovi nevažni, ali znači da ih treba čitati kao lične procjene, a ne kao dokazanu sposobnost viđenja budućnosti. U tome se i nalazi razlog zbog kojeg njegove nove izjave i dalje privlače pažnju: govori o mjestima i procesima koji su već sami po sebi napeti, a istovremeno priznaje da prognoze nisu sigurnost.
Zbog toga njegova priča ostaje između fascinacije i sumnje, dok svijet nastavlja da prati iste one tačke o kojima on govori: Iran, Arktik, Sahel, umjetnu inteligenciju, cyber napade i sve neizvjesnosti koje ih prate. Upravo tu, između poznatih rizika i neprovjerenih prognoza, ostaje prostor u kojem se njegova javna slika stalno obnavlja.
