Desetogodišnji Mateo ostao je sam odmah nakon sahrane svog oca, kada ga je maćeha Verónica odvezla na zabačen put i ostavila bez doma, novca i ikoga svog, uvjerena da je time preuzela i sve što je Alejandro ostavio iza sebe.
U džepu je, međutim, dječak nosio presavijen papir s telefonskim brojem koji mu je otac dao prije smrti, a upravo će taj broj otvoriti priču koju Verónica nije očekivala.
Mateo je još uvijek imao bijelu košulju s pogreba kada je shvatio da se automobil ne vraća prema kući, nego sve dalje od naselja i ljudi. Bio je umoran, zbunjen i previše malen da bi razumio kako se u jednom danu može izgubiti i otac i sigurnost i mjesto na kojem je do tada živio.
Priča o dječaku počinje mnogo prije tog puta, u trenutku kada mu je Alejandro, već teško bolestan, uspio u ruku staviti posljednji trag koji je smatrao važnim. Nije to djelovalo kao nešto posebno dok je Mateo stajao kraj groba, ali se pokazalo kao jedina nit koja ga je mogla povezati s čovjekom za kojeg njegov otac očigledno nije slučajno ostavio broj.
Njegova majka je umrla kada je imao pet godina, a nekoliko godina kasnije Alejandro se oženio Verónicom, ženom koja je pred drugima djelovala smireno i brižno. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, Mateo je osjećao da njihov odnos nije isti kada su ostajali sami. Upravo zbog toga je očevu posljednju poruku doživio kao nešto lično i važno, iako tada nije mogao naslutiti koliko će mu značiti.
Dan kada je sve počelo da se ruši
Tri sedmice prije smrti Alejandro je završio u bolnici zbog teške bolesti, a porodica je već tada ulazila u period neizvjesnosti. Sve se odvijalo brzo, bez vremena za pripremu, i nakon sahrane Mateo je ostao bez osobe koja ga je, kako se činilo, jedina istinski štitila.
Na groblju mu je otac prije smrti ostavio kratku, ali jasnu poruku: „Gabriel. Ako se nešto dogodi, nazovi ga. On će ti pomoći. Oprosti mi, sine.“ Mateo tada nije znao ko je Gabriel, zašto je baš on odabran i kakva je veza postojala između tog imena i očevih strahova.
Tek nekoliko sati kasnije postalo je jasno da Alejandro nije slučajno ostavio taj broj. Verónica ga je nakon pogreba odvezla automobilom, a Mateo je očekivao povratak kući. Umjesto toga, put ih je vodio sve dublje u tišinu i daljinu, dalje od kuća i ljudi koji bi mogli pomoći dječaku ako bi nešto pošlo po zlu.
Dječak je ostao ukočen dok je pokušavao razumjeti šta se upravo dogodilo. Nije vidio kuće, nije bilo ljudi u blizini, a automobil je ubrzo nestao niz cestu. Sa sobom je imao tek ruksak, praznu bocu vode i papir koji je Alejandro stavio u njegov džep. U tom trenutku izgubio je više od doma; izgubio je i posljednju predstavu o tome da će ga neko odrasla osoba zaštititi.
Verónica je, prema onome što je ispričano u priči, vjerovala da je sve riješeno jer je smatrala da je Alejandro ostavio njoj kuću, kompaniju i račune. U njenoj logici nije bilo mjesta za dijete koje nije smatrala svojim sinom. Upravo ta pretpostavka pokazala se kao početak nečega što će uskoro dovesti do poziva koji je promijenio tok događaja.
Papir u džepu i žena koja je otvorila vrata
Mateo je satima hodao pod jakim suncem prije nego što je stigao do nekoliko kuća. Bio je iscrpljen i jedva je mogao govoriti. Tada mu je vrata otvorila Rosa Elena, učiteljica u lokalnoj osnovnoj školi, i prvi put nakon sahrane neko je zaustavio njegov pad u potpunu samoću.
Kada je čula šta se dogodilo, pustila ga je unutra, dala mu hranu i vodu i strpljivo slušala njegovu priču. Tek tada je Mateo izvadio zgužvani papir s brojem koji mu je otac dao. Objasnio je da mu je Alejandro rekao da, ako se nešto dogodi, nazove čovjeka čiji je broj napisan na papiru. Za dijete koje je tog dana izgubilo gotovo sve, to je bio jedini preostali trag.
Rosa Elena je pokušala nazvati odmah, ali prvi put se niko nije javio. Ponovila je poziv i kasnije iste večeri, no ni tada nije dobila odgovor. Mateo je prije spavanja tiho pitao šta će biti ako ni taj čovjek ne želi pomoći, a ona mu je obećala da te noći neće ostati sam i da će pokušati ponovo narednog dana.
To čekanje bilo je možda i najteži dio noći. Mateo nije znao da li je poziv uopće stigao do prave osobe, niti da li Gabriel zaista želi da odgovori. Ipak, sama činjenica da se neko potrudio ostati uz njega donijela mu je nešto nalik sigurnosti, makar na kratko i makar u tuđoj kući.
Poziv koji je promijenio značenje svega što je Alejandro ostavio
Sljedećeg jutra telefon je konačno zazvonio. Nakon nekoliko pokušaja javio se muški glas, a Rosa Elena je objasnila ko zove i zašto, spomenuvši i Matea. Na drugoj strani nastala je duga tišina, kao da je osoba koja sluša odjednom shvatila koliko je situacija ozbiljna.
Tada je muškarac upitao: „Mateo? Alejandrov sin?“ Kada je dobio potvrdu, Rosa Elena mu je prenijela šta se dogodilo nakon sahrane i kako je Verónica ostavila dječaka. Posebno ga je zanimalo jedno pitanje — da li je Verónica rekla da joj pripada cijelo nasljedstvo.
Kada je čuo odgovor, njegov glas se promijenio. Rekao je da je upravo to bilo ono čega se njegov brat Alejandro bojao. Time je priča dobila novu težinu: broj u džepu više nije bio samo kontakt za hitan slučaj, nego i dokaz da je otac slutio da bi poslije njegove smrti moglo doći do borbe oko onoga što je ostavio iza sebe.
Za Matea je to značilo da Verónicina odluka možda nije bila kraj, nego tek početak otkrivanja onoga što je Alejandro pokušavao ostaviti iza sebe kao upozorenje. Dječak još nije znao ko je Gabriel niti zašto je baš njega otac izabrao, ali je znao dovoljno da razumije kako nešto u cijeloj priči nije onako kako je maćeha željela predstaviti.
Dok je čekao dalji poziv i odgovor odraslih koji su sada morali preuzeti teret njegove sudbine, ostao je u kući žene koja ga je spasila s puta. U njegovim rukama više nije bio samo zgužvani papir, nego i posljednji dokaz da je njegov otac, uprkos bolesti i skoroj smrti, pokušao ostaviti nešto što će jednog dana pomoći sinu koji je ostao sam.
A tamo negdje, na drugoj strani linije, čovjek koji se javio na broj iz djetetovog džepa već je znao da ovo nije običan poziv. Za Matea je to značilo da dan koji je počeo sahranom nije završio napuštanjem, nego nečim što je ličilo na prvo ozbiljno obećanje da će neko konačno ispričati cijelu priču do kraja.
