Alice je poslije dvanaest godina bezuspješnog slanja rođendanskih poklona pokćerki Chloe konačno prestala pokušavati da održi kontakt, uvjerena da je druga strana ne želi u svom životu, ali je nekoliko dana kasnije na njenim vratima osvanula velika kutija koja je otvorila potpuno drugačiju priču o godinama šutnje, pogrešnim uvjerenjima i tajni koju je David dugo skrivao.
Priča je počela mnogo ranije, u periodu kada je Alice ušla u brak s Davidom i kada je znala da njen novi život ne može početi tako što će pokušati zamijeniti Chloeinu majku. Chloe je tada imala sedamnaest godina i već je nosila teret velikog gubitka, jer joj je umrla biološka majka.
Alice je zato pristupila oprezno, bez pritiska, svjesna da odnos s tinejdžericom koja je izgubila majku ne može nastati preko noći.
U prvim mjesecima činilo se da stvari idu u pravom smjeru. Alice je kuhala Chloeina omiljena jela, raspitivala se za školu, slušala njene priče i trudila se da ne prelazi granicu preko koje djevojka možda nije željela ići. Chloe je tu pažnju prihvatala: razgovarala je s njom, smijala se njenim šalama i čak jednom tražila recept za tijesto za pitu koje je Alice pravila.
Upravo zato je kasnija promjena djelovala još teže i zbunjujuće.
Tokom vremena se atmosfera između njih počela mijenjati. Poruke su postajale sve kraće, razgovori rjeđi, a nekadašnja toplina polako je nestajala. Alice je pokušavala razumjeti šta se dogodilo, ali odgovor nije dolazio. Kada bi pitala Davida, on bi joj govorio da je Chloe samo tinejdžerka, da prolazi kroz težak period i da ne treba sve shvatati lično.
Alice mu je vjerovala, jer joj je to u tom trenutku zvučalo kao jedino moguće objašnjenje.
Kada je Chloe otišla na fakultet udaljen nekoliko sati vožnje, kontakt je gotovo potpuno nestao. Nije dolazila za praznike, rođendane ni tokom ljetnih odmora, a David je tvrdio da djevojka ima svoje obaveze i da joj treba sloboda. Alice je tada jedino mogla pokušavati ostati prisutna na način koji joj je preostao.
Za rođendane je slala poklone, pažljivo birajući stvari koje bi, prema njenom mišljenju, mogle obradovati Chloe: zlatnu ogrlicu, torbu, pa čak i kuharicu, jer je znala koliko je voljela praviti kolače.
Ali ishod je bio uvijek isti. Pokloni su se vraćali, označeni kao neprihvaćeni. Godinama je Alice živjela s osjećajem da Chloe jednostavno ne želi nikakav odnos s njom, pa je bol postajala sve dublja sa svakim vraćenim paketom. Tek kasnije će se pokazati da ti paketi nisu govorili ništa o Chloeinim osjećajima, nego o onome što se dešavalo iza Aliceinih leđa.
Alice je, iscrpljena od godina pokušaja, konačno odlučila stati. Pomirila se s tim da možda mora prihvatiti Chloeinu odluku, koliko god je to boljelo. Međutim, samo nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što joj nije dalo mira: ispred vrata je ostavljena velika kartonska kutija. Na vrhu je bilo ispisano njeno ime, a rukopis joj je odmah bio poznat. Bio je to Chloein rukopis.
David je stajao u blizini dok je Alice gledala u kutiju, vidno nervozan. Kada je pokušala da je otvori, pokušao ju je zaustaviti. Ali nakon dvanaest godina neodgovorenih pitanja, više nije mogla odustati. Unutra je pronašla dvanaest pažljivo zapakovanih paketa, a svaki je sadržavao nešto što ranije nikada nije vidjela: čestitke, pisma, poruke i male poklone koje je Chloe očigledno pokušavala da pošalje tokom svih tih godina.
Neki od tih tragova bili su ispisani riječima zahvalnosti za trenutke koje Alice nije ni znala da je Chloe pamtila. Jedno pismo posebno ju je pogodilo, jer je u njemu Chloe napisala da joj je žao zbog udaljenosti i da se nada da će jednog dana ponovo razgovarati s Alice.
To je bio trenutak u kojem se pred njom otvorilo pitanje koje je godinama ostalo bez odgovora: kako je moguće da nikada nije dobila nijedno od tih pisama?
Tada je Alice primijetila detalj koji je promijenio cijelu sliku prošlosti. Naljepnice za vraćene pošiljke bile su ispisane Davidovim rukopisom. Kada ga je suočila s onim što je pronašla, više nije mogao izbjeći razgovor. Priznao je da je vraćao pisma i poklone prije nego što su ikada stigli do Chloe.
Prema njegovom objašnjenju, plašio se da će izgubiti odnos s kćerkom i da će se ona više vezati za Alice nego za njega.
Posljedice tog postupka bile su daleko ozbiljnije nego što je David bio spreman priznati. Dok je Chloe odrastala i nosila vlastitu bol zbog gubitka majke, vjerovala je da Alice ne želi biti dio njenog života. U isto vrijeme, Alice je godinama živjela s uvjerenjem da je upravo Chloe ta koja ju je odbacila. U stvarnosti, obje su željele isti odnos.
Obje su čekale znak s druge strane, a između njih je stajala laž koju je održavao neko treći.
Alice je kasnije izgovorila rečenicu koja je sažela svu težinu izgubljenih godina: „Mislila sam da me nikada nije željela u svom životu, a ona je mislila isto za mene.“ U toj jednoj misli sabrala se čitava istorija nesporazuma, nevidljivih prepreka i povjerenja koje je bilo narušeno bez njenog znanja.
Ono što je najviše boljelo nije bilo samo to što su pisma vraćana, nego i saznanje da su i ona i Chloe cijelo vrijeme tugovale zbog istog zida koji nije postojao među njima, nego ih je odvajao od čovjeka koji je stajao između.
Prvi razgovor nakon dvanaest godina nije bio lak. Obje su morale priznati da su dugo živjele s pogrešnim uvjerenjem. Chloe je mislila da Alice nikada nije željela da postane dio njene porodice, dok je Alice vjerovala da je Chloe svjesno odlučila da je ukloni iz svog života.
Tek kada su uspjele razgovarati bez prepreka, shvatile su koliko su vremena izgubile i koliko je teško nadoknaditi godine koje su prošle u tišini.
Dvije sedmice kasnije Chloe je došla u kuću koju je nekada izbjegavala. Sa sobom je donijela staru kuharicu koju joj je Alice ranije poslala i pitala mogu li zajedno napraviti neki recept iz nje. Za Alice taj trenutak nije bio samo obično kuhanje u kuhinji, nego dokaz da se neke veze mogu ponovo pronaći, čak i nakon godina šutnje i pogrešno shvaćenih znakova.
Nakon svega, između nje i Chloe više nije stajao nevidljivi zid, nego samo sjećanje na to koliko je skupo kada neko tuđim odlukama prekine ono što je moglo da traje.
