Pitanje može li neko biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat bez islamske, pravoslavne ili katoličke pripadnosti otvara jednu od najosjetljivijih tema na prostoru Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske: gdje prestaje vjerska, a počinje nacionalna identifikacija.
Odgovor, gledano kroz savremeno shvatanje identiteta, glasi da takva podudarnost nije uslov ni pravilo. Nacionalna ili etnička pripadnost i vjersko opredjeljenje historijski jesu često povezani, ali ne predstavljaju istu stvar. Jedna osoba može pripadati određenom narodu, govoriti njegovim jezikom, dijeliti porodične običaje i osjećaj pripadnosti, a da pritom ne bude vjernik ili da bude pripadnik neke druge religije.
Na prostoru bivše Jugoslavije ta se tema dodatno komplikuje zato što su se narodnost i religija decenijama, pa i stoljećima, preplitale u svakodnevnom životu, politici i kulturi. Bošnjaci se najčešće povezuju s islamom, Srbi s pravoslavljem, a Hrvati s katoličanstvom. Ipak, riječ je o najčešćoj vezi, ne o zatvorenom pravilu koje ne ostavlja prostor za drugačije lične izbore.
Zbog toga nije neobično da neko sebe opisuje kao Bošnjaka koji nije musliman, Srbina koji je ateista ili Hrvata koji ne pripada katoličkoj crkvi. Takav iskaz ne mora biti kontradikcija. On prije govori o tome da ljudi sve češće odvajaju ono što su naslijedili kroz porodicu i tradiciju od onoga što lično vjeruju ili ne vjeruju.
Nacionalnost i vjera ne znače isto
Etnički ili nacionalni identitet obično podrazumijeva porodično porijeklo, jezik, kulturu, kolektivno sjećanje i osjećaj da neko pripada određenoj zajednici. Vjera je nešto drugo: ona se odnosi na duhovno uvjerenje, odnos prema svetom i pripadnost određenoj religijskoj zajednici. Te dvije ravni mogu se dodirivati, ali se ne moraju poklapati.
Zato izjava poput „Ja sam Bošnjak, ali nisam musliman“ ili „Ja sam Srbin, ali sam ateista“ nije logički sporna. Isto vrijedi i za rečenicu „Ja sam Hrvat, ali nisam katolik“. U svakom od tih slučajeva osoba može zadržati nacionalni identitet, a da pri tom ne prihvata vjeru koja se u široj društvenoj percepciji s njim često povezuje.
Važno je i to da se kulturne navike mogu nasljeđivati bez punog religijskog uvjerenja. Neko može obilježavati Bajram, Božić ili porodičnu slavu zato što je to dio kućne tradicije, porodične topline i sjećanja na pretke, iako sam sebe ne smatra religioznom osobom. U praksi je takvih primjera mnogo više nego što se na prvi pogled čini.
U tome se nalazi i ključ nesporazuma koji često prati ovu temu. Ljudi nerijetko pretpostavljaju da je nacionalna pripadnost automatski vezana za određenu vjeru, pa svako odstupanje doživljavaju kao izuzetak ili odricanje od zajednice. U stvarnosti, identitet je složeniji i individualniji nego što se ponekad prikazuje u svakodnevnom govoru.
To naročito dolazi do izražaja u porodicama u kojima se miješaju različita porijekla, religijska iskustva i životni pogledi. Jedan član porodice može biti duboko religiozan, drugi potpuno nereligiozan, a obojica se mogu osjećati dijelom istog naroda. Takva slika ne uklapa se uvijek u stare obrasce, ali je sve češća u modernim društvima.
Zašto se vjera toliko vezuje uz narod
Razlog za snažnu vezu između vjere i naroda leži prije svega u historiji. Na Balkanu je religija kroz stoljeća često bila jedan od najvažnijih stubova očuvanja grupnog identiteta. U periodima kada je politička moć dolazila i odlazila, a granice se mijenjale, vjerske institucije su nerijetko čuvale jezik, običaje, porodične obrasce i kolektivno pamćenje.
Zato nije čudno što su mnoge porodice i danas sklone da nacionalnu pripadnost doživljavaju kroz prizmu vjere. U kolektivnom iskustvu to nije samo pitanje religije, nego i pripadnosti, historijskog kontinuiteta i porodične tradicije. Takvo naslijeđe se ne mijenja brzo, jer se prenosi generacijama i duboko je utkano u svakodnevni govor.
Ipak, savremeno društvo otvara prostor da se identitet gradi individualnije. Neko može biti religiozan i svoj narod doživljavati upravo kroz vjeru, dok drugi može pripadnost istom narodu vezati za kulturu, jezik, porijeklo i porodičnu priču, bez aktivne religijske prakse. Oba pristupa postoje istovremeno i nijedan ne briše onaj drugi.
Tu je važno razlikovati i vjerski od kulturnog identiteta. Osoba može odrastati u sredini u kojoj su određeni običaji povezani s vjerom, poznavati simbole i rituale, pa čak i učestvovati u njima iz poštovanja prema porodici, a da lično ne vjeruje. U tom slučaju, pripadnost kulturi ostaje, ali religijska uvjerenja izostaju.
Takav pristup identitetu posebno je vidljiv u urbanim sredinama i među ljudima koji svoj životni pogled zasnivaju na ličnom izboru, a ne na naslijeđenim očekivanjima. Za neke je vjera središnji dio života, za druge je narodnost prije svega jezik, porodica i historijsko porijeklo. U oba slučaja, riječ je o legitimnom obliku samoodređenja.
Identitet kao lična odluka
Kada se sve sabere, identitet se teško može svesti na jednu formulu. Ljudi nisu manje Bošnjaci zato što nisu muslimani, manje Srbi zato što nisu pravoslavci niti manje Hrvati zato što nisu katolici. Takve etikete često više govore o očekivanjima sredine nego o samoj osobi.
Religija može biti veoma snažan dio nečijeg nacionalnog osjećaja, ali nije obavezan uslov za pripadnost narodu. U praksi to znači da se isti identitet može živjeti na različite načine: kroz vjeru, kroz kulturu, kroz porodičnu tradiciju ili kroz svjesno odabran sekularni pogled na život.
Zbog toga rečenica da Bošnjak, Srbin ili Hrvat može biti musliman, pravoslavac, katolik, ateista, agnostik ili pripadnik druge vjere nije pokušaj relativizacije, nego opis stvarnosti u kojoj se identiteti ne završavaju na jednoj oznaci.
U toj složenosti leži i razlog zbog kojeg se ova tema stalno vraća u javne rasprave, ali i u porodične razgovore koji često počinju jednostavnim pitanjem, a završavaju mnogo dubljim razmišljanjem o tome ko smo i šta nas oblikuje.
Na kraju, ostaje činjenica da svaki čovjek svoj odnos prema narodu i vjeri živi na vlastiti način, kroz iskustvo, odgoj i uvjerenje. Upravo zato pitanje iz naslova nema jedan jedini odgovor za sve ljude, nego podsjeća koliko su identiteti na Balkanu istovremeno naslijeđeni, lični i promjenjivi.
