Oglasi - Advertisement

Rasprava o četverodnevnoj radnoj sedmici u Srbiji dobila je novu težinu nakon prijedloga Studentske liste da se u određenim djelatnostima uvede 32-satna radna sedmica, bez smanjenja plate i ostalih prava iz radnog odnosa. Ideja je otvorila pitanje može li se radno vrijeme skratiti, a da privreda ne izgubi ritam, i da li bi takav model uopće mogao zaživjeti u različitim sektorima domaćeg tržišta rada.

Prijedlog nije zamišljen kao obaveza za sve poslodavce, nego kao model koji bi se primjenjivao tamo gdje postoje organizacijski uslovi i gdje se procijeni da kraći radni raspored ne bi smanjio učinak. Upravo ta selektivnost čini ga drugačijim od klasičnih zahtjeva za općim skraćivanjem radnog vremena, jer se oslanja na dogovor između zaposlenih i poslodavaca, ali i na prirodu samog posla.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U javnosti su se odmah otvorile dvije linije argumentacije. Sindikalni predstavnici u ovakvom modelu vide priliku za bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života, dok poslodavci upozoravaju da bi zadržavanje pune plate uz manji broj radnih sati povećalo troškove poslovanja. Između ta dva stava nalazi se širok prostor za pregovore, ali i za provjeru kako slična rješenja funkcionišu u praksi drugih zemalja.

Važan dio prijedloga odnosi se i na pravo zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza izvan radnog vremena. To je detalj koji pokazuje da rasprava nije ograničena samo na broj sati u sedmici, nego i na širi odnos prema organizaciji rada, dostupnosti radnika i granicama između posla i privatnog vremena.

Evropski primjeri kao poligon za domaću raspravu

Najčešće spominjani model u ovakvim debatama je koncept 100-80-100, prema kojem radnik zadržava 100 posto plate, radi 80 posto dotadašnjeg vremena, a od njega se očekuje isti učinak. Upravo taj okvir često služi kao polazna tačka za poređenja, jer pokazuje da se pitanje ne svodi samo na skraćivanje radnog dana, već i na promjenu načina mjerenja rezultata rada.

Island je među zemljama koje su ranije testirale ovakvu ideju. U eksperimentima provedenim od 2015. do 2019. godine učestvovalo je oko 2.500 zaposlenih, a prema rezultatima navedenim u izvoru, produktivnost je ostala stabilna ili je rasla. Istovremeno su zabilježena poboljšanja povezana sa stresom i bolovanjima, a kraće radno vrijeme danas je dostupno velikom dijelu tamošnje radne populacije.

Sličan tok imali su i testovi u Velikoj Britaniji. Tamo je šestomjesečni program obuhvatio više od 60 kompanija i približno 3.300 radnika. Nakon završetka pilot-faze, 92 posto firmi odlučilo je nastaviti s četverodnevnom radnom sedmicom, a među prijavljenim rezultatima bili su manja fluktuacija zaposlenih i rast prihoda.

Njemačka je takođe testirala sličan model u 41 organizaciji. Nakon šest mjeseci, 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi s takvom organizacijom rada, prvenstveno zbog mogućnosti da lakše privuku i zadrže stručne zaposlenike. Ti primjeri, međutim, ne znače da bi rezultati bili isti u svakoj ekonomiji ili u svakom sektoru.

Drugačiji pristup postoji u Belgiji, gdje zaposleni mogu rasporediti svojih 38 ili 40 sedmičnih sati u četiri duža radna dana. Razlika u odnosu na model o kojem se govori u Srbiji jeste u tome što se ukupno radno vrijeme ne smanjuje, već se samo drugačije organizuje. Upravo zato ovaj primjer pokazuje da pod istim nazivom mogu postojati suštinski različita rješenja.

Sindikati u prijedlogu vide prostor za fleksibilnost

Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela prijedloga Studentske liste koji se odnosi na radna i socijalna pitanja. Predstavnica sindikata Ranka Savić navela je za Blic Biznis da su prijedlozi razmatrani tokom sastanaka sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta, što pokazuje da se o temi razgovaralo unutar šireg kruga aktera, a ne samo kroz političku poruku.

Prema njenim riječima, gotovo 80 posto prijedloga sindikata uvršteno je u početni dokument koji bi mogao poslužiti kao osnova za buduća zakonska rješenja. Među idejama koje su dobile mjesto u tom okviru nalazi se i dobrovoljno uvođenje četverodnevne radne sedmice, uz očuvanje plata i drugih prava zaposlenih.

Sindikalni predstavnici ističu da zaposleni u Srbiji već provode mnogo vremena na poslu i da bi fleksibilniji model mogao pomoći u usklađivanju porodičnih i profesionalnih obaveza. U njihovom tumačenju, ideja nije da se nametne jedan jedini obrazac, nego da se otvori mogućnost za sektore i kompanije koje mogu zadržati isti kvalitet rada u kraćem vremenu.

Poslodavci računaju trošak po satu i manjak radne snage

Na drugoj strani, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je za Blic Biznis da značajan dio domaće privrede posluje u okolnostima koje otežavaju skraćivanje radnog vremena bez smanjenja plata. Njegovo upozorenje svodi se na vrlo jednostavnu računicu: ako se broj sati smanji, a zarada ostane ista, cijena rada po satu automatski raste.

Prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu. Ako mjesečna plata ostane nepromijenjena, cijena rada po satu raste za 25 posto. Kompanije s većom produktivnošću i višim primanjima zaposlenih lakše bi podnijele takvu promjenu, dok bi poslodavci koji se već bore s povećanim poslovnim troškovima bili u težoj poziciji.

Dodatni problem predstavlja i nedostatak radnika u pojedinim djelatnostima. Prema procjenama ekonomskih stručnjaka navedenim u izvornom tekstu, neke kompanije koje ne mogu automatizovati radne procese morale bi zaposliti dodatne ljude kako bi zadržale postojeći obim posla. To bi, naravno, nosilo nove organizacijske i finansijske izazove.

Zato se u raspravi stalno vraća isto pitanje: gdje bi ovakav model mogao funkcionisati, a gdje bi izazvao poremećaj u organizaciji rada. Odgovor nije isti za svaku firmu, niti za svaku privrednu granu, pa prijedlog ostavlja prostor za testiranje i prilagođavanje prije bilo kakvog šireg uvođenja.

Ko bi najlakše mogao da radi četiri dana sedmično

Kao najizgledniji kandidati za kraću radnu sedmicu izdvajaju se informacijske tehnologije, telekomunikacije, finansije, marketing i konsultantske djelatnosti. U tim oblastima se učinak često može mjeriti kroz završene zadatke, projekte i rezultate, a ne isključivo kroz broj sati provedenih u kancelariji.

Mnogo složenija situacija je u proizvodnji, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini. Posebne organizacijske prepreke postoje i u zdravstvu i obrazovanju, gdje je neophodno osigurati kontinuitet usluga. Kompanije koje rade u više smjena morale bi dodatno prilagođavati raspored zaposlenih, što čini cijeli model znatno zahtjevnijim za sprovođenje.

Zbog toga se u raspravi posebno naglašava značaj prethodnog testiranja, reorganizacije poslovnih procesa i procjene produktivnosti. Evropski pilot-programi nude korisne pokazatelje, ali ne garantuju identične rezultate u svim sredinama. Upravo u toj razlici između teorije i prakse leži najveći izazov za eventualnu primjenu u Srbiji.

Prijedlog Studentske liste zato je postavljen kao selektivan i dobrovoljan. Umjesto jedinstvenog rješenja za sve, predviđa se mogućnost da pojedine kompanije uvedu 32-satnu radnu sedmicu tamo gdje mogu održati poslovni učinak i postojeći nivo zarada, što cijelu temu čini manje dogmatskom, a više praktičnom raspravom o tome kako će budući rad biti organizovan.