Oglasi - Advertisement

Prijedlog da Srbija uvede četvorodnevnu radnu sedmicu, uz zadržavanje pune plate i svih pratećih prava, otvorio je pitanje koje nadilazi samu organizaciju radnog vremena i zadire u odnos između produktivnosti, troškova i kvaliteta života zaposlenih.

Ideja nije predstavljena kao obavezno pravilo za sve poslodavce, nego kao mogućnost da se u pojedinim djelatnostima radna sedmica skrati na 32 sata, bez smanjenja zarade. Upravo ta formulacija odmah je otvorila niz praktičnih dilema: ko bi prvi mogao da pređe na takav režim, koliko bi to bilo održivo za firme i da li bi se isti nivo učinka zaista mogao postići za manje vremena.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Prijedlog je u program uvrstila Studentska lista, a uz njega je predviđeno i pravo zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza van radnog vremena. Time se, prema osnovi tog prijedloga, nastoji otvoriti prostor za fleksibilniji odnos između privatnog i profesionalnog života, ali bez nametanja jedinstvenog modela koji bi jednako pogodio sve sektore privrede.

Rasprava je zato brzo prerasla okvire običnog radnog pitanja. Ona je postala razgovor o tome koliko je domaće tržište rada spremno da prihvati savremenije modele organizacije, kako bi se mjerila produktivnost i gdje su granice između želje za boljim balansom života i obaveza i realnosti poslovanja u različitim granama privrede. Dok jedni u tome vide modernizaciju, drugi upozoravaju da bi bez pažljive pripreme teret mogao pasti upravo na poslodavce koji već rade pod pritiskom troškova i manjka radne snage.

Kako bi model od 32 sata uopšte funkcionisao

Suština prijedloga djeluje jednostavno na papiru: zaposleni bi radili četiri dana sedmično, ukupno 32 sata, a primali bi istu platu kao da su odradili standardnu punu normu. U teoriji, takav model se veže za koncept 100-80-100, prema kojem radnik dobija 100 posto plate, radi 80 posto vremena, a od njega se očekuje 100 posto učinka. U praksi, međutim, upravo tu počinju najteža pitanja, jer nije isto preurediti raspored i stvarno smanjiti broj radnih sati.

Važna razlika u odnosu na neke druge evropske primjere jeste to što se ovdje ne govori o prostom raspoređivanju istog broja sati u drugačiji kalendar, već o stvarnom skraćivanju ukupnog radnog vremena. Zato se i postavlja ključno pitanje: može li isti poslovni rezultat biti ostvaren za manje vremena, bez dodatnog opterećenja zaposlenih koji ostaju ili bez naglog rasta troškova za firme. Odgovor na to, kako pokazuju iskustva iz drugih zemalja, zavisi od djelatnosti, organizacije i nivoa automatizacije.

Zato se u samom prijedlogu ne insistira na univerzalnom rješenju. Naglašava se da bi primjena zavisila od djelatnosti, dogovora poslodavca i zaposlenih, kao i od toga koliko je pojedino radno mjesto pogodno za reorganizaciju. U prevodu, slobodan petak ne bi bio automatsko pravo svih zaposlenih, nego opcija koja bi mogla da zaživi ondje gdje postoje realni uslovi za takav raspored.

Takva postavka objašnjava i zašto su reakcije toliko podijeljene. Jedni u kraćoj radnoj sedmici vide priliku za zdraviji odnos između posla i privatnog života, dok drugi upozoravaju da bi isti obim posla morao da se završi u manje sati, što u dijelu privrede teško može da prođe bez dodatnih ulaganja, većeg broja zaposlenih ili ozbiljnog tehnološkog unapređenja. Zbog toga se tema ne svodi samo na radno pravo, nego i na šire pitanje konkurentnosti.

Posebnu težinu raspravi daju iskustva evropskih zemalja koja se često uzimaju kao dokaz da kraća radna sedmica nije samo teorijska ideja. Ipak, nijedan od tih primjera ne može se mehanički prenijeti na Srbiju. Tržišta rada, raspored industrija i nivo produktivnosti različiti su od zemlje do zemlje, pa se i zato u cijeloj priči stalno vraća pitanje sektorske selekcije i preciznog testiranja prije šire primjene.

Šta pokazuju iskustva Islanda, Britanije i Njemačke

Island se često navodi kao najpoznatiji primjer testiranja ovakvog modela. U eksperimentima vođenim od 2015. do 2019. godine učestvovalo je približno 2.500 zaposlenih, a rezultati koje navodi izvor pokazuju da je produktivnost ostala stabilna ili je čak rasla. Uz to su zabilježena i poboljšanja vezana za stres i bolovanja, što je dodatno osnažilo argumente zagovornika kraće radne sedmice. Za pristalice ovog rješenja, upravo su takvi podaci dokaz da skraćenje vremena ne mora automatski značiti i slabiji učinak.

U Velikoj Britaniji šestomjesečni program obuhvatio je više od 60 kompanija i oko 3.300 radnika. Prema podacima iz izvornog teksta, 92 posto firmi koje su učestvovale u pilotu odlučilo je da nastavi s četvorodnevnom sedmicom. Među prijavljenim rezultatima spominju se manja fluktuacija zaposlenih i rast prihoda, što je za poslodavce posebno važan signal jer pokazuje da kraći raspored ne mora nužno da znači slabiji poslovni rezultat.

Njemačka je sličan model ispitivala u 41 organizaciji, a nakon šest mjeseci 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi s takvom organizacijom rada. Kako se navodi u tekstu, ključni razlog bio je lakše privlačenje i zadržavanje stručnih zaposlenih. Taj detalj je važan jer pokazuje da fleksibilniji uslovi rada mogu biti konkurentska prednost, ali uglavnom tamo gdje poslovni model već dopušta takvu vrstu reorganizacije.

Belgija, međutim, pokazuje drugačiji koncept. Tamo zaposleni mogu rasporediti svojih 38 ili 40 sedmičnih sati u četiri duža radna dana. To nije isto što i skraćenje na 32 sata, jer se ukupno vrijeme ne smanjuje, nego se samo drugačije raspoređuje. Ta razlika je važna za cijelu raspravu, pošto precizno odvaja kraći rad od pukog drugačijeg organizovanja istog broja sati.

Ko podržava ideju, a ko upozorava na rizike

Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela prijedloga Studentske liste koji se odnosi na radna i socijalna pitanja. Njihova predstavnica Ranka Savić rekla je za Blic Biznis da su sindikalni prijedlozi razmatrani na sastancima sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta, te da je gotovo 80 posto prijedloga sindikata ušlo u početni dokument koji bi mogao poslužiti kao osnova za buduća zakonska rješenja. Za sindikate je, očigledno, ovo prije svega pitanje fleksibilnosti i boljeg usklađivanja života i rada.

Sindikalna logika polazi od toga da zaposleni u Srbiji već provode mnogo vremena na poslu i da bi fleksibilnija organizacija mogla pomoći lakšem usklađivanju porodičnih i profesionalnih obaveza. U tom pristupu ne insistira se na tome da svaki kolektiv mora raditi manje, već da oni koji mogu pređu na kraći model bez gubitka plata i ostalih prava. To je i razlog zbog kojeg dio javnosti ideju doživljava kao savremeniji pristup tržištu rada.

S druge strane, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je za isti medij da znatan dio domaće privrede posluje u okolnostima koje otežavaju skraćivanje radnog vremena bez smanjenja plata. Prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu, a ako zarada ostane ista, cijena rada po satu raste za 25 posto. Za poslodavce, to nije samo teorijski proračun nego vrlo konkretan trošak koji se mora pokriti iz postojeće poslovne logike.

Prema toj argumentaciji, ovakav model je lakše izvodiv u kompanijama sa visokom produktivnošću i višim primanjima zaposlenih nego u onima koje već rade pod povećanim finansijskim pritiskom. Dodatni problem je i manjak radnika u pojedinim djelatnostima. Kako se navodi u izvornom tekstu, neke firme koje ne mogu automatizovati procese morale bi zaposliti više ljudi da bi zadržale isti obim poslovanja, što bi dodatno podiglo troškove i otvorilo pitanje održivosti.

Zbog toga rasprava ne ostaje na nivou ideje, nego ulazi u vrlo konkretna pitanja: koliko bi takav potez koštao, ko bi ga mogao iznijeti bez gubitka konkurentnosti i da li bi država mogla postaviti okvir koji bi istovremeno štitio radnike, a ne opteretio privredu do tačke pucanja. U ovom trenutku odgovor zavisi od sektora, kapaciteta i spremnosti poslodavaca da promijene ustaljene obrasce organizacije rada.

Najlakši prijelaz, prema navodima u tekstu, mogli bi imati informacijske tehnologije, telekomunikacije, finansije, marketing i konsultantske djelatnosti. U tim oblastima se učinak često mjeri po završenim zadacima, a ne po fizičkom prisustvu na radnom mjestu. Mnogo složenije bilo bi u proizvodnji, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini, dok zdravstvo i obrazovanje nose posebne organizacijske prepreke zbog potrebe za neprekidnim pružanjem usluga.

Zato se u raspravi stalno vraća isto pitanje: da li je četvorodnevna radna sedmica u Srbiji promjena koja će prvo ostati privilegija pojedinih sektora ili model koji bi, uz vrijeme i testiranje, mogao postati šire primjenjiv. Za sada je izvjesno samo to da se tema više ne tretira kao daleka ideja, nego kao ozbiljna mogućnost koja traži brojke, probne modele i vrlo preciznu procjenu svake djelatnosti posebno.