Objavljivanje nove pravne analize o Bosni i Hercegovini u uglednom američkom časopisu ponovo je otvorilo raspravu o tome kako Washington gleda na političke prilike u zemlji, ali i o tome koliko su domaći ustavni sporovi i dalje zanimljivi međunarodnim stručnim krugovima. U fokusu se našao Milorad Dodik, zajedno s pitanjima Dejtonskog sporazuma, evropskih standarda i uloge Ureda visokog predstavnika, dok autor teksta Jasmin Mujanović osporava dijelove ranijih američkih stavova o američkom interesu u BiH.
Riječ je o polemičkom radu koji nije samo reakcija na prethodni tekst dvojice američkih autora, već i pokušaj da se složeni bosanskohercegovački ustavni i politički problemi predstave kroz širi pravni okvir. Mujanović pritom ulazi u raspravu o tome kako se tumači međunarodni poredak uspostavljen nakon rata, ko zaista zastupa interese Bosne i Hercegovine i zbog čega se pojedine političke poruke iz Sarajeva, Banje Luke i Mostara ne mogu posmatrati izolovano jedna od druge.
Njegov tekst objavljen je 16. oktobra 2026. godine u publikaciji Harvard Journal of Law & Public Policy: Per Curiam, pod naslovom „America’s Omitted Interest in Bosnia and Herzegovina: A Response to Schmitz and Kennedy“. Time je na akademskoj sceni otvoren još jedan krug rasprave o američkoj ulozi u Bosni i Hercegovini, ali i o tome koliko se domaće političke dileme i dalje posmatraju kao dio šireg regionalnog i međunarodnog pitanja.
Mujanovićev odgovor usmjeren je na raniji rad Josepha E. Schmitza i Briana T. Kennedyja, koji su u istom časopisu početkom augusta iznijeli vlastito viđenje američkih strateških interesa u Bosni i Hercegovini. Upravo u toj razmjeni argumenata vidi se koliko je tema političke budućnosti BiH i dalje osjetljiva, posebno kada se prelama kroz prizmu američke vanjske politike, evropskih obaveza i odnosa prema liderima poput Milorada Dodika.
Spor oko američkog interesa i domaćih političkih tumačenja
U središtu Mujanovićeve kritike nalazi se ocjena da su Schmitz i Kennedy u svojoj analizi zanemarili dio pravnih i historijskih okolnosti koje su ključne za razumijevanje Bosne i Hercegovine. On smatra da su neki politički stavovi predstavljeni na način koji ne pokazuje punu složenost ustavnog sistema zemlje, naročito kada se govori o nadležnostima institucija i međunarodnim obavezama koje proizlaze iz postdejtonskog poretka.
Posebno mjesto u njegovom odgovoru zauzima Milorad Dodik, čija je dugogodišnja politika već godinama predmet rasprava u BiH i izvan nje. Mujanović osporava oslanjanje na argumente SNSD-a i ukazuje na politički pravac koji kvalifikuje kao secesionistički. Važno je, međutim, naglasiti da je to autorova političko-pravna ocjena, dok predstavnici SNSD-a vlastite stavove najčešće obrazlažu zaštitom entitetskih nadležnosti i izvornog Dejtonskog sporazuma.
U raspravi se ne zaobilazi ni HDZ BiH i Dragan Čović, čije se političke pozicije također pojavljuju u debatama o ustavnom uređenju države. Time se potvrđuje da autor ne govori samo o jednom lideru, već širem skupu političkih aktera koji godinama učestvuju u preoblikovanju ili odbrani različitih ustavnih interpretacija. Upravo zbog toga njegov tekst ima širi domet od obične replike na jedan novinski ili akademski članak.
Mujanović ujedno podsjeća da se američki interesi ne mogu svesti na jedan politički blok, jednu stranku ili jednog lidera. Po njegovom mišljenju, upravo je američka uloga u uspostavljanju poslijeratnog sistema previše važna da bi se ignorisala u sadašnjim debatama o budućnosti BiH. To je i razlog zbog kojeg njegov tekst ne ostaje na nivou lokalne polemike, nego pokušava ponuditi širi okvir za razumijevanje američko-bosanskohercegovačkih odnosa.
Dejton, ljudska prava i presuda koja i dalje odjekuje
Jedno od centralnih mjesta u Mujanovićevoj analizi zauzima Ustav Bosne i Hercegovine i obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum postavio je temelje današnjeg državnog uređenja, ali su brojna ustavna rješenja tokom godina postala predmet pravnih i političkih sporova. Zato se u tekstu posebno ističe pitanje jednakosti građana i njihove mogućnosti da učestvuju u izbornim procesima bez diskriminacije.

U tom kontekstu neizbježno je spomenuti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“. Ta odluka već godinama simbolizira problem diskriminatornih odredbi koje se odnose na mogućnost kandidovanja za određene najviše državne funkcije. Mujanović upravo taj slučaj koristi kao dokaz da se ustavna reforma ne može posmatrati samo kao unutrašnje političko pitanje, nego i kao obaveza prema evropskim standardima i međunarodnom pravnom poretku.
Takav pristup dodatno naglašava da se politički sporovi u BiH ne vode samo oko trenutne vlasti ili izborne matematike. Oni se, u stvari, prelijevaju u rasprave o tome koliko je država spremna da poštuje vlastite obaveze i koliko su njene institucije u stanju da djeluju u skladu s evropskim normama. Zbog toga ovaj dio Mujanovićevog teksta nadilazi kratkoročne političke poruke i ulazi u prostor dugoročne ustavne debate.
OHR, bonske ovlasti i pitanja koja ostaju otvorena
Drugi važan segment analize odnosi se na Ured visokog predstavnika, čija je uloga od potpisivanja Dejtonskog sporazuma predmet stalnih rasprava. Visoki predstavnik zadužen je za nadgledanje provođenja civilnog dijela mirovnog sporazuma, a njegove ovlasti su tokom godina izazvale brojne političke polemike. Posebnu pažnju izazivaju takozvane bonske ovlasti, korištene za donošenje odluka i uklanjanje prepreka provođenju mira.
Mujanović osporava pojedine interpretacije koje dovode u pitanje ulogu OHR-a u postojećem međunarodnom okviru. U svom tekstu razmatra i agendu „5+2“, skup ciljeva i uslova koji se odnose na eventualno zatvaranje OHR-a. Među tim pitanjima su državna i vojna imovina, vladavina prava, fiskalna održivost i stabilnost institucija, a upravo oko tih tema domaći politički akteri godinama ne uspijevaju postići dogovor.
Za građane Bosne i Hercegovine to nije apstraktna diplomatska tema. Način na koji se OHR posmatra direktno se odražava na funkcionisanje institucija, pravnu sigurnost i proces donošenja odluka. Zato je i debata o njegovoj budućnosti više od tehničkog pitanja: ona govori o tome koliko je zemlja daleko od potpunog institucionalnog oslanjanja na vlastite mehanizme i koliko su međunarodne garancije i dalje važan dio političkog sistema.
Upravo zato je važno razlikovati autorsku analizu od zvaničnih stavova američkih institucija. Mujanovićev tekst predstavlja jedan pogled na dugotrajan spor, a ne najavu konkretnog diplomatskog poteza. Ipak, sama činjenica da se o Bosni i Hercegovini i dalje piše u relevantnim američkim publikacijama govori koliko su pitanja ustavnog poretka, evropskih integracija i međunarodnog nadzora još uvijek živa i otvorena.
Dodatnu težinu analizi daje i to što autor ne ostaje samo na pravnim pitanjima, nego se dotiče i šireg političkog i ekonomskog položaja Republike Srpske. Pritom spominje demografske promjene, stanje javnih finansija i dugoročne izazove koji utiču na razvoj entiteta, uključujući odlazak stanovništva i opterećenje penzionog sistema. Takve teme pokazuju da politički sporovi nisu odvojeni od svakodnevnog funkcionisanja društva.
Mujanović te ekonomske okolnosti povezuje s političkim odlukama i pokušava pokazati kako unutrašnja stabilnost i međunarodni odnosi mogu utjecati na dugoročni položaj Republike Srpske. U isto vrijeme, osvrće se i na odnose predstavnika tog entiteta s Rusijom i Kinom, razmatrajući njihov mogući politički i strateški značaj. Za autora, to je dio šire slike u kojoj se prepliću regionalne ambicije, međunarodni utjecaji i američki interesi na zapadnom Balkanu.
Posebno je važno precizirati i da Milorad Dodik u novembru 2026. godine više nije predsjednik Republike Srpske, nego predsjednik SNSD-a, dok je dužnost entitetskog predsjednika 16. novembra preuzeo Savo Minić. Taj podatak dodatno pokazuje koliko se politički kontekst mijenja, ali i koliko akademske analize često ostaju vezane za širi kontinuitet jedne politike, a ne samo za trenutnu funkciju pojedinca.
Za domaću javnost najvažnija poruka ovog slučaja možda nije u tome ko je koga argumentima nadjačao u američkom časopisu, nego u činjenici da se o Bosni i Hercegovini i dalje raspravlja kao o državi čiji je pravni i politički sistem predmet interesa daleko izvan njenih granica. Takva pažnja nosi i očekivanja: da se ustavna pitanja ne guraju pod tepih, nego da se razmatraju kroz dokumente, presude i odluke institucija koje već godinama određuju svakodnevicu zemlje.







