Iskustva Porodilja: Priče o Radu i Patnji
Iskustva žena koje prolaze kroz proces porođaja izuzetno su raznolika i uvijek su obavijena posebnim emocijama. Svaka porodilja nosi svoju jedinstvenu životnu priču, a te priče često reflektiraju kako lična iskustva tako i šire društvene okolnosti. Dok mnoge porodilje dijele divna i inspirativna iskustva o dolasku novog života, postoje i one koje su se suočile s teškim i traumatičnim okolnostima. Ova stvarnost često ukazuje na nedostatak podrške, empatije i adekvatne zdravstvene zaštite unutar sistema, što može dodatno otežati i onako izazovan period kao što je porođaj. Priča Marije, koja je željela podijeliti svoje iskustvo iz bolnice u Kragujevcu, predstavlja jedan od mnogih slučajeva gdje su potrebe porodilje zanemarene, ostavljajući trajne posljedice na njeno psihičko i fizičko zdravlje.
Priprema za Porođaj
Marija, kao prvorotka, bila je svjesna da porod neće biti lak. Kao doktorica, posjedovala je određeno znanje o procesu, ali ništa je nije moglo pripremiti za ono što je uslijedilo. Njen porođaj započeo je 13. septembra, kada joj je pukao vodenjak. Odlučila je mirno krenuti u bolnicu, svjesna da se porođaj obično ne odvija brzo. Tokom trudnoće, redovno je pohađala pripreme za porođaj, gdje su je učili o fizičkim i emocionalnim aspektima porođaja, kao i tehnikama disanja koje bi joj mogle pomoći tokom kontrakcija. Iako je bila informisana, osjećaj neizvjesnosti bio je neizbježan.
Prvi Trenuci u Bolnici
Kada je Marija stigla u bolnicu, situacija se činila pod kontrolom. Oko 22 časa, smeštena je na odjeljenje, i iako su joj stavili CTG, ostavili su je samu u sobi. To joj nije smetalo, jer u tom trenutku nije osjećala bolove. Međutim, narednog jutra, njen profesor doktor ju je pregledao i ustanovio da je otvorena četiri prsta, što je značilo da je vrijeme da se porođaj ubrza. Ubrzo su se pojavili jaki bolovi, a kontrakcije su postale intenzivne. Ovaj trenutak preloma za Mariju bio je prepun stresa, straha i neizvjesnosti, dok je očekivala da će medicinsko osoblje reagirati na njene potrebe.
Nehuman Tretman i Ignoriranje Potreba
Kako su bolovi postajali nepodnošljivi, Marija je pokušavala da se popne na krevet, ali bolovi su je onemogućavali. Njene vapaje i znakove patnje medicinsko osoblje nije uzimalo u obzir. Satima je čekala pomoć, ostavljena sama u agoniji, osjećajući se kao da je prepuštena sebi. Kada je sestra konačno došla, nije imala razumijevanja za njene osjećaje, već ju je kritikovala zbog vikanja. U tim trenucima, Marija se osjećala izuzetno osamljeno, bez podrške koja bi joj bila potrebna. Ovaj nedostatak empatije može ostaviti duboke emocionalne ožiljke, a za mnoge žene, ovo iskustvo može postati trajna trauma.
Tragedija u Porođajnoj Sali
Na kraju, kada je konačno odvedena u salu, njeno stanje je postalo ozbiljno. Iako su se svi oko nje ponašali kao da je sve u redu, Marija je bila preplavljena strahom i bolom. U sali, babica i doktor su joj naredili da podigne noge, ali zbog jakih bolova to nije mogla učiniti. Babica je počela da je štipa i grebe, ostavljajući je zbunjenom i u agoniji. U trenutku kada je bila na ivici da se sruši, mladi specijalizant joj je šapnuo kada da gura. Ovaj trenutak, kada se činilo da će porođaj konačno završiti, bio je ispunjen miješanim emocijama — od olakšanja do straha i tuge zbog načina na koji je tretirana.
Posljedice i Oporavak
Kada je beba konačno rođena, Marija je imala samo trenutak da je pogleda, no nije joj bilo dozvoljeno da je drži. Osećaj gubitka i neizvjesnosti bio je preplavljujući. Iako je pokušavala da se oporavi, osjećala se preopterećeno i emocionalno iscrpljeno. Nakon što je napustila salu, ostavljena je sama u sobi dok su medicinske sestre brinule o drugim pacijentkinjama. Njene koleginice, koje su takođe radile u bolnici, bile su šokirane njenim stanjem, a to ju je dodatno uplašilo. Ovaj nedostatak pažnje i podrške može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje porodilja, ostavljajući ih da se nose s traumama na vlastiti način.
Izazovi dojenja i Dodatne Intervencije
Kada je konačno uspjela da vidi svoju bebu, naišla je na još jednu prepreku. Niko joj nije dao uputstva o dojenju, a sestra ju je kritikovala zbog poteškoća koje je imala. Koristila je špric za vakumiranje bradavice, što je Mariji uzrokovalo dodatne bolove. U tom trenutku, Marija je bila nadomak očaju, osjećajući se kao da se sve protiv nje urotilo. U ovoj situaciji, podrška medicinskog osoblja je ključna, jer dojenje može biti izazovno, posebno za prve mame koje se suočavaju s brojnim fizičkim i emocionalnim preprekama. Kasnije je bila prisiljena da trči po mlijeko, dok je istovremeno patila od bolova i iscrpljenosti, što je dodatno naglasilo njeno stanje psihičke napetosti.
Krajnje Posljedice i Refleksija
Nakon svega, Marija je napustila bolnicu s osjećajem duboke iscrpljenosti, fizički i psihički. Kasnije je obolela od mastitisa, što je dodatno otežalo njen oporavak i produbilo osjećaj neadekvatnosti i straha. Iako je preživjela ovo traumatično iskustvo, nikada neće zaboraviti način na koji je tretirana. Za Mariju, porođaj nije bio samo fizički događaj, već i emocionalna borba koja je ostavila duboke ožiljke. Ona danas vjeruje da su mnoge nedaće koje su je zadesile tokom porođaja bile uslovljene nedostatkom ljudskosti i empatije medicinskog osoblja, a ne samim procesom porođaja. Ova iskustva treba da posluže kao upozorenje i poziv na akciju za sve nas — kako bismo osigurali da svaka porodilja dobije podršku koju zaslužuje tokom ovog ključnog momenta u svom životu.
