Nakon smrti bliske osobe, porodicama često ostaju odjeća, nakit, posteljina, fotografije i drugi predmeti koji istovremeno nose uspomene i otvaraju pitanje šta s njima dalje uraditi. U narodnim predanjima širom Balkana posebno se izdvajaju stvari za koje se vjeruje da ne treba dugo zadržavati u kući, jer bi, prema starim običajima, mogle donijeti nesreću. Ipak, riječ je o vjerovanjima, a ne o naučno potvrđenim činjenicama, pa je važno razlikovati tradiciju od praktičnih razloga, higijene i emocija koje takvi predmeti bude.
Za mnoge porodice najteži dio nije samo tuga zbog gubitka, nego i susret s predmetima koji podsjećaju na posljednje dane voljene osobe. Neke stvari imaju gotovo simboličnu težinu: sat koji je neko stalno nosio, košulja koju je volio, fotografija iz bolnice ili lijekovi koji su ostali na polici. Upravo zato se u starim običajima razvila praksa da se određeni predmeti uklanjaju, pokrivaju ili odlažu, kao način da se pređe iz prostora žalosti u svakodnevni život.
U savremenom čitanju tih običaja mnogo je važnije razumjeti šta je simbolika, a šta stvarna potreba. Predmeti pokojnika ne nose nikakvu dokazanu „negativnu energiju“, ali pojedine stvari mogu biti problematične iz higijenskih ili zdravstvenih razloga, dok druge jednostavno bude previše tuge. Zbog toga porodice najčešće odluku donose postupno, bez žurbe i bez osjećaja da moraju slijepo pratiti stara praznovjerja.

Predmeti koji se najčešće spominju u narodnim predanjima
Nakit je među prvima na listi stvari koje se u pojedinim sredinama povezuju s pokojnikom. Prstenje, ogrlice, narukvice i satovi često ostaju u porodici kao vrijedna uspomena, ali se u nekim vjerovanjima tvrdi da mogu „nositi“ trag osobe koja ih je nosila, posebno ako je ta osoba dugo bolovala. Uprkos tome, nema dokaza da naslijeđeni nakit donosi nesreću. Ako porodici znači, on može ostati dio porodičnog nasljeđa, biti očišćen i sačuvan ili predan nekome kome će imati sentimentalnu vrijednost.
Odjeća koju je pokojnik nosio tokom bolesti takođe je česta tema u starim običajima. Takvi komadi garderobe mogu biti posebno teški za porodicu jer podsjećaju na posljednje dane, a ne samo na svakodnevni život preminule osobe. U nekim sredinama zato se savjetovalo da se odjeća ne drži dugo u kući. Međutim, ako je čista i očuvana, ona se može oprati, spremiti, pokloniti ili zadržati bez ikakvog straha da će zbog prethodnog vlasnika donijeti nesreću.
Posteljina, jastuci i dušeci zauzimaju posebno mjesto u ovim predanjima jer se povezuju s prostorom bolesti i nemoći. U tradiciji se takve stvari nekad uklanjaju kao simbol završetka teškog perioda, ali ovdje je praktični aspekt važniji od simboličnog. Ako su bili izloženi tjelesnim tečnostima ili mogućim zaraznim uzročnicima, potrebno ih je odgovarajuće očistiti ili zamijeniti. Samo higijenski ispravne stvari mogu se dalje koristiti bez rizika.

Ogledala su možda najpoznatiji simbol u kućnim običajima nakon smrti člana porodice. Prekrivanje ogledala prisutno je u više balkanskih sredina, a tumačenja se razlikuju: negdje se vjerovalo da ogledalo može „zadržati“ prisustvo pokojnika, dok je drugdje prekrivanje bilo izraz žalosti. To, međutim, pripada folkloru. Ne postoje dokazi da ogledalo čuva duhove ili negativnu energiju, pa ga nije potrebno bacati samo zato što je bilo u prostoriji u kojoj je osoba preminula.
Fotografije nastale tokom posljednjih dana života mogu imati snažan emocionalni naboj. Za neke porodice one su dragocjen podsjetnik, dok drugima postaju preteško sjećanje na bolest i posljednji period života. Upravo zato su u pojedinim tumačenjima smatrane nepoželjnim na vidljivom mjestu u domu. Njihov uticaj nije natprirodan, nego emotivan, pa se takve slike mogu spremiti u album, kutiju ili neko diskretnije mjesto, dok se u prostoru mogu ostaviti fotografije koje bude mirnija sjećanja.
Lijekovi i medicinska pomagala zahtijevaju najviše opreza. Nakon smrti osobe koja se liječila često ostanu tablete, aparati, hodalice ili druga pomagala, a narodna vjerovanja i ovdje ih povezuju s bolešću i patnjom. Za razliku od ostalih predmeta, ovdje postoji i jasan praktični razlog za pažljivo postupanje. Lijekove propisane pokojniku ne treba koristiti na svoju ruku niti davati drugim članovima porodice; za njihovo pravilno zbrinjavanje najbolje je pitati u apoteci. Ispravna medicinska pomagala mogu se, nakon odgovarajućeg čišćenja, pokloniti osobama kojima su potrebna.

Zašto su ovakva vjerovanja opstala
Običaji povezani sa smrću razvijali su se u vremenima kada su ljudi drugačije tumačili bolest, gubitak i prostor u kojem žive. U takvim okolnostima simbolični postupci pomagali su porodici da osjeti da je uradila nešto ispravno: da je pokazala poštovanje prema preminulom, zaštitila dom i postupno se vratila svakodnevici. Mnogi od tih postupaka preživjeli su i danas, iako im prvobitno značenje više nije uvijek jasno, a nekada se prenose samo kao porodična navika.
Obuća i drugi lični predmeti, poput torbi, novčanika ili sitnica koje su svakodnevno korištene, u starim predanjima često su povezivani sa životnim putem osobe. Zbog toga se ponegdje vjerovalo da ih nije dobro nositi ili zadržavati. Ipak, nema osnova za uvjerenje da takve stvari same po sebi donose nesreću. Ako su očuvane i imaju sentimentalnu ili praktičnu vrijednost, mogu se pokloniti, sačuvati ili predati nekome kome će koristiti.
Zato se u praksi najčešće preporučuje da porodica ne odlučuje pod pritiskom, nego u skladu s vlastitim osjećanjima i okolnostima. Neki će zadržati gotovo sve što ih podsjeća na preminulu osobu, drugi će prostor ostaviti urednim i praznijim kako bi lakše disali u novoj svakodnevici. Razlika između te dvije reakcije nije u „ispravnosti“, nego u načinu na koji se ljudi nose sa gubitkom.
I dalje vrijedi jedno isto pravilo: predmeti iz doma pokojnika najviše govore o sjećanju, a najmanje o bilo kakvoj potvrđenoj nesreći. Stari sat, pažljivo presavijena košulja, fotografija iz boljih dana ili knjiga na noćnom ormariću mogu ostati kao tiha veza s osobom koja je umrla, bez obzira na to da li će biti sačuvani u vitrini, kutiji ili porodičnom albumu. Odluka o njima ostaje u rukama porodice, a njen ritam najčešće određuju tuga, uspomene i potreba da se dom ponovo vrati sebi.








