Neugodan miris nove odjeće često izazove sumnju već u trenutku kada se kesa otvori, ali stručni savjeti pokazuju da sam miris nije dovoljan da bi se zaključilo šta se tačno nalazi u tkanini niti koliko je proizvod siguran za nošenje.
Majica kupljena po povoljnoj cijeni, dječja pidžama ili običan komad garderobe za svakodnevnu upotrebu mogu djelovati kao potpuno bezazlena kupovina, sve dok se ne pojavi intenzivan, težak ili hemijski miris. Tada mnogi kupci spontano pomisle da je riječ o nečemu štetnom, ali Finska agencija za sigurnost i hemikalije Tukes upozorava da se iz takvog dojma ne može izvući pouzdan zaključak o sadržaju proizvoda.
Drugim riječima, ni jak miris, ni niska cijena, ni mjesto kupovine sami po sebi ne govore dovoljno. Kada se odjeća proizvodi, kroz nju prolazi više različitih faza obrade, a upravo u tim koracima koriste se hemijske supstance koje mogu imati različite svrhe. Zato je važno razumjeti šta je zapravo razlog mirisa, šta proizvod sadrži i kada je opravdano potražiti dodatne informacije.
U tom smislu, pitanje nije samo da li odjeća dolazi iz velike trgovine, male radnje ili od poznatog brenda. Puno važnije je kako je izrađena, kojim supstancama je tretirana i postoji li jasna informacija o konkretnom artiklu. Upravo tu se vidi razlika između opšteg straha i stvarnog, provjerljivog rizika.
Zašto nova odjeća ponekad miriše tako intenzivno
Od vlakna do gotovog komada odjeće vodi dug put. Tkanine se boje, obrađuju i završno tretiraju da bi dobile određenu boju, mekoću, oblik ili otpornost na gužvanje. U tim procesima koriste se različite hemijske supstance, pa činjenica da odjeća „sadrži hemikalije“ sama po sebi ne znači da je proizvod nužno opasan.
Prema njemačkom državnom zdravstvenom portalu gesund.bund.de, hemikalije se koriste i zbog trajnosti boje, i zbog posebnih osobina tkanine, i zbog otpornosti materijala na gužvanje. U većini slučajeva njihovo prisustvo ne izaziva zdravstvene probleme, ali neke supstance kod osjetljivih osoba mogu izazvati kontaktne alergije. To je važna razlika između opasnosti koja postoji na papiru i one koja se zaista može osjetiti u svakodnevnom nošenju.
Kupac, međutim, ne može samo mirisom ili dodirom saznati koji je hemijski sastav tkanine. Zato se preporučuje oprez, ali ne i brzopleta presuda o cijelom tržištu. Mnogo je korisnije tražiti konkretne podatke o proizvodu nego na osnovu dojma donositi zaključke o cijeloj grupi prodavnica ili o zemlji iz koje roba potiče.
Važno je i to da se ovakva pitanja često neopravdano sužavaju na takozvane „kineske radnje“ ili jeftinu robu. Problem, međutim, nije tako jednostavan. Kontrola proizvodnje i upotrebe hemikalija široka je tema koja se odnosi na različite tipove proizvođača, distributera i tržišta, a ne samo na prodavnice koje nude niske cijene.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da ni poznate etikete ne znače automatski i savršeno sigurnu robu. Kupac stoga ne bi trebao gledati samo naziv brenda, već i dostupne informacije o proizvodu, deklaraciju i uslove pod kojima se odjeća može koristiti i održavati.
Šta su pokazala ranija istraživanja
Jedno od najcitiranijih upozorenja u ovoj oblasti dolazi iz Greenpeaceovog istraživanja „Toxic Threads: The Big Fashion Stitch-Up“, objavljenog 20. novembra 2012. godine. Organizacija je tada analizirala 141 odjevni predmet iz ponude 20 međunarodnih modnih brendova, a uzorci su kupljeni u 29 zemalja i regija. Rezultati su pokazali da problem hemijskih supstanci nije ograničen samo na manje i nepoznate prodavnice.
U dijelu analiziranih uzoraka pronađene su visoke koncentracije određenih ftalata u četiri predmeta, amini koji mogu izazvati rak i koji potiču od određenih azo-boja u dva predmeta, kao i nonilfenol etoksilati u 89 uzoraka. Ti podaci nisu nastali kao opšti komentar, već kao rezultat konkretne laboratorijske analize, što im daje posebnu težinu u raspravi o sigurnosti tekstila.
Ipak, i ovdje je važno zadržati preciznost. Riječ je o rezultatima iz 2012. godine, a ne o novom testiranju današnje ponude. To znači da se iz tog istraživanja ne može zaključiti da svaki komad odjeće tih brendova danas sadrži iste supstance. Za ozbiljnu procjenu uvijek je potrebno znati koji je proizvod ispitan, kada je testiranje provedeno, šta je tačno pronađeno i u kojoj koncentraciji.
Zato ovakva istraživanja služe kao podsjetnik da se sigurnost tekstila ne smije posmatrati površno. Ona ne govore da je svaka jeftina odjeća opasna, niti da je svaki skuplji komad automatski bezbjedan. U praksi je svaki proizvod zasebna priča i zaslužuje zaseban pogled na sastav, porijeklo i način obrade.
Deklaracija pomaže, ali ne govori sve
Većina kupaca prilikom kupovine prvo pogleda cijenu, veličinu i sastav materijala. To je razuman početak, ali oznaka „pamuk“ ili „poliester“ ne objašnjava sve što je korišteno tokom proizvodnje. Podatak o vlaknima ne otkriva koje su supstance korištene pri bojenju, završnoj obradi ili u drugim fazama izrade.
Zbog toga ni pamučna odjeća nije automatski neobrađena niti bez ostataka sredstava korištenih u proizvodnji. Njemački zdravstveni portal upravo naglašava razliku između deklarisanog sastava vlakana i hemikalija koje su mogle biti korištene u izradi. To je važna nijansa koju mnogi kupci preskoče kada procjenjuju proizvod samo po osjećaju ili cijeni.
Kupcu može pomoći da pogleda i druge praktične detalje: ko stoji iza proizvoda, postoji li uputstvo za održavanje, može li prodavač dati dodatne informacije i ima li smisla sačuvati račun za slučaj reklamacije. Takvi koraci nisu dramatični, ali često odlučuju da li će se problem moći riješiti brzo i bez nepotrebnih komplikacija.
Prije prvog nošenja najjednostavniji i najlogičniji korak jeste pranje nove odjeće prema uputstvu proizvođača. Tukes preporučuje upravo to, uz mogućnost da se tekstil koji dolazi u kontakt s kožom prethodno i provjetri. Tokom početne upotrebe i prvih pranja odjevni predmeti mogu otpuštati ostatke supstanci korištenih u proizvodnji, pa je početna obrada kod kuće razumna mjera opreza.
Ali ni to nije univerzalno rješenje za svaki slučaj. Ako neugodan miris ostane i nakon pravilnog pranja i provjetravanja, nema potrebe da se prikriva parfemom ili drugim mirisnim sredstvima. U takvoj situaciji preporuka je jasna: obratiti se trgovcu, opisati problem i zatražiti da se slučaj riješi s dobavljačem. Ako postoji sumnja na sigurnosni nedostatak proizvoda, može se kontaktirati i nadležno tijelo.
Korisno je pri tome sačuvati etiketu, račun i naziv artikla, jer konkretan opis mnogo više znači od opšte tvrdnje da „sva roba iz te trgovine nije dobra“. Upravo takvi detalji pomažu da se problem postavi precizno i da trgovac ili nadležna služba imaju dovoljno informacija za dalji postupak.
Na kraju, kupac ostaje između opreza i razuma. Miris sam po sebi nije dokaz opasnosti, ali nije ni nešto što treba ignorisati ako traje i nakon osnovnog održavanja. Najviše koristi ima onaj ko čita deklaraciju, čuva račun, prati uputstva i, kada nešto ne izgleda dobro, traži konkretan odgovor umjesto da se oslanja na naslove koji nude više straha nego činjenica.
Upravo zato sljedeći put, prije nego što novu odjeću ubacite u ormar, vrijedi zastati još nekoliko trenutaka. Pogled na etiketu i kratko razmišljanje o tome kako je komad izrađen mogu biti razlika između bezbrižne kupovine i nepotrebne nelagode koja ostaje i nakon što se kese odlože.
