Suzana Jovanović prvi put je detaljnije progovorila o situaciji za koju tvrdi da je bila pokušaj da se naruši njen brak sa Sašom Popovićem, i to kroz priču o neprijatnom telefonskom pozivu, prijavi policiji i uvjerenju da je cilj bio da se među njima stvori razdor.
U istoj ispovijesti podsjetila je i na ljubav, partnerstvo i teške trenutke nakon Sašinog odlaska, ostavljajući dojam osobe koja je odlučila da javno izgovori ono što je dugo nosila samo u privatnosti.
Njena ispovijest dolazi u trenutku kada se još uvijek govori o periodu koji je obilježen velikim gubitkom, ali i sjećanjem na godine zajedničkog života koje su za nju očigledno imale posebnu težinu. Upravo zato razgovor koji je dala nije ostao samo na jednoj epizodi iz prošlosti, već je otvorio i širu sliku odnosa koji je, prema njenim riječima, bio zasnovan na povjerenju i međusobnoj podršci.
U priči koju je iznijela nema dramatizacije izvan onoga što je sama opisala, ali ima dovoljno detalja da se razumije zašto je cijeli slučaj za nju bio više od obične neprijatnosti. Suzana je govorila mirno, ali s vidljivom emocijom, insistirajući na tome da je odmah znala da se radi o pokušaju provokacije i da nije željela ništa skrivati od supruga.
Taj detalj mnogo govori o tome kako je reagovala u trenutku kada je, prema njenim riječima, osjetila da nešto nije u redu. Umjesto da razgovor ostane privatna neprijatnost, odlučila je da ga podijeli sa suprugom odmah, bez odlaganja i bez pokušaja da sama procjenjuje ko stoji iza poziva. Time je, kako se može zaključiti iz njenog nastupa, željela da pokaže otvorenost unutar braka i povjerenje koje je između njih postojalo.
Prema onome što je ispričala u emisiji, Saša je odmah reagovao i pitao čovjeka šta želi i zbog čega iznosi takve tvrdnje. Nakon toga, kako je Suzana navela, razgovor je postao nejasan i druga strana više nije nudila konkretne odgovore. Upravo ta nedorečenost dodatno je pojačala sumnju da se nije radilo o stvarnom dugu niti o običnom nesporazumu, nego o pokušaju izazivanja problema.
Suzana nije ulazila u bespotrebne detalje koji nisu bili potvrđeni, ali je jasno stavila do znanja da je događaj shvatila ozbiljno. U njenom pripovijedanju posebno je važan osjećaj da je pokušaj dolazio u trenutku kada je neko, prema njenom uvjerenju, mogao računati na to da će takva priča poljuljati odnos između nje i supruga.
Ona, međutim, tvrdi da se to nije desilo upravo zato što je sve od početka doživjela kao providan pokušaj manipulacije.
Nakon tog poziva, slučaj nije ostao samo na nivou ličnog osjećaja nelagode. Suzana je objasnila da su odlučili da sve prijave policiji jer su smatrali da se radi o uznemiravanju. Prema njenim riječima, nadležni su uspjeli doći do osobe koja je stajala iza poziva, ali ona nije željela ulaziti u sve druge okolnosti koje su uslijedile nakon toga.
Posebno ju je interesovalo da li iza svega postoji neko ko je povezan sa estradom, jer je osjećala da slučaj ne djeluje kao slučajna provokacija. Kako je navela, dobila je informaciju da je riječ o osobi povezanoj s njenim poslovnim okruženjem. Ta okolnost, prema njenom tumačenju, dodatno je učvrstila uvjerenje da je iza čitave priče stajala namjera da se unese nepovjerenje u njen odnos sa Sašom.
U njenom izlaganju nije bilo želje da se od pojedinosti pravi spektakl. Naprotiv, ostala je u okviru onoga što je lično doživjela i onoga što je, prema njenim riječima, uspjela saznati kroz razgovore i institucije koje su se bavile prijavom. Time je cijela priča zadržala ton ličnog svjedočenja, a ne tvrdnje koja pretenduje da bude konačna presuda o svemu što se dogodilo.
Zato je i njena interpretacija motiva ostala na nivou onoga što ona vjeruje da je bilo iza svega: pokušaj da se ona prikaže u lošem svjetlu i da se oslabi odnos koji je godinama gradio stabilnost.
U takvom okviru, svaki poziv, svaka optužba i svaka poluinformacija dobijaju mnogo veću težinu nego što bi imali u nekom drugom kontekstu, naročito kada dolaze u životu ljudi čiji je privatni odnos ionako često bio pod javnom lupom.
Taj dio njene ispovijesti važan je jer pokazuje da priča o pokušaju narušavanja braka nije odvojena od načina na koji ona doživljava njihov zajednički život. Suzana je naglasila da nije bila samo osoba koja vodi domaćinstvo, već neko ko je aktivno učestvovao u idejama i planovima.
Prema njenim riječima, njih dvoje su često razgovarali o tome šta publika želi i kako nešto može da se razvije, što njihov odnos stavlja u okvir partnerstva, a ne samo bračne svakodnevice.
U takvom prikazu, Saša Popović nije bio samo suprug, nego i osoba s kojom je dijelila ritam rada, odluka i planova. Upravo zato njena sjećanja nakon njegove smrti nisu bila hladna niti formalna, nego prožeta osjećajem gubitka koji se ne mjeri samo odsustvom jedne osobe, već i nestankom svakodnevne bliskosti koja je trajala godinama.
Govoreći o periodu poslije njegove smrti, Suzana nije krila koliko joj je teško bilo da prihvati novu stvarnost. Prisjetila se prvih dana bez njega i praznine koja je ostala nakon čovjeka s kojim je provela veliki dio života. Rekla je da bi dala sve kada bi postojala mogućnost da ga ponovo vidi, ali i da zna da se neke stvari ne mogu vratiti.
U toj rečenici sadržana je i tuga i prihvatanje, ali prije svega duboka vezanost koja nije prestala ni nakon njegovog odlaska.
Njene riječi o ljubavi, zahvalnosti i zajedničkim godinama nisu ostavile prostor za sumnju da je taj brak za nju bio jedan od najvažnijih dijelova života. Zato i epizoda s telefonskim pozivom danas dobija dodatnu težinu: ne zato što je dramatičnija od drugih, nego zato što pokazuje koliko je Suzana bila spremna da zaštiti odnos koji je smatrala vrijednim i čvrstim.
U njenom svjedočenju ostala je slika žene koja je, uprkos neprijatnostima i gubitku, sačuvala uspomenu na partnerstvo koje je za nju imalo smisao do samog kraja.
