Američki onkolog dr. Jeffrey Long godinama je slušao ljude koji tvrde da su bili nadomak smrti i da su tada doživjeli nešto što ne liči ni na san ni na običnu halucinaciju, a nakon više od dvije decenije istraživanja i hiljada prijavljenih iskustava zaključio je da svijest možda nije završena smrću tijela.
Taj zaključak nije naučna potvrda života poslije smrti, nego Longovo lično tumačenje onoga što je prikupljao kroz Fondaciju za istraživanje iskustava bliske smrti, poznatu kao NDERF. I baš tu, na spoju medicine, svjedočenja i otvorenih pitanja o svijesti, počinje priča koja već godinama privlači pažnju i stručnjaka i običnih ljudi.
Long je tokom karijere skupljao iskaze ljudi koji su preživjeli srčani zastoj, teške nesreće, komu ili druga stanja u kojima je život bio ozbiljno ugrožen. U bazi NDERF-a danas se nalazi više od 6.000 prijavljenih iskustava, a jedna analiza objavljena 2026. obuhvatila je 5.731 prijavu na engleskom jeziku. Upravo je ta količina svjedočenja razlog zbog kojeg je tema iskustava bliske smrti odavno prerasla okvir kurioziteta i postala ozbiljno polje istraživanja.
Kako je sve počelo u biblioteci
Long kasnije objašnjava da ga je tema zainteresovala još dok je bio mlad specijalizant onkologije. To je bilo vrijeme prije nego što je internet postao svakodnevni izvor informacija, pa je mnogo vremena provodio u bibliotekama, listajući medicinske časopise i tražeći odgovore unutar literature, a ne na ekranima. U jednom takvom članku naišao je na priče ljudi koji su bili blizu smrti, ali su nakon toga vraćeni u život.
Njegovo dotadašnje obrazovanje nudilo je sasvim klasično tumačenje smrti: srce prestaje pumpati krv, mozak ostaje bez kiseonika, a funkcije organizma se gase. Međutim, ljudi o kojima je čitao opisivali su nešto mnogo složenije. Govorili su o osjećaju da su napustili vlastito tijelo, o svjetlu koje je bilo neuobičajeno jako, o susretima s preminulim osobama, osjećaju mira i, u nekim slučajevima, o pregledu vlastitog života u nekoliko trenutaka.
Za Longa je to bio početak dugotrajnog istraživanja. Umjesto da tu vrstu pripovijesti odbaci kao anegdotalnu, on ih je počeo sistematski prikupljati i upoređivati, tražeći obrasce koji se ponavljaju bez obzira na dob, porijeklo ili okolnosti u kojima je osoba bila klinički ugrožena.
Šta ljudi najčešće prijavljuju
Iako dvije priče gotovo nikada nisu potpuno iste, Long i drugi istraživači godinama primjećuju da se određeni motivi pojavljuju iznova. Ljudi često navode osjećaj odvajanja od tijela, posmatranje događaja odozgo, prolazak kroz tunel ili tamu, snažnu svjetlost, utisak dubokog mira i sigurnosti, susrete s preminulim članovima porodice ili osjećaj da ih neko ili nešto vraća nazad.
Takva ponavljanja za Longa nisu beznačajna. On smatra da se iskustva bliske smrti ne mogu jednostavno odbaciti kao obični snovi ili nasumična maštanja, upravo zato što ih u različitim oblicima prijavljuje veliki broj ljudi. Ipak, naučna provjera ostaje zahtjevna jer sjećanja nastaju u okolnostima kada mozak prolazi kroz ekstremni stres, a trenutak kada je iskustvo zapravo nastalo često je teško precizno utvrditi.
Posebno mjesto u tim iskazima zauzima takozvano vantjelesno iskustvo. Neki ljudi tvrde da su se nalazili iznad vlastitog tijela i posmatrali medicinsko osoblje kako ih oživljava, dok drugi naknadno opisuju procedure, razgovore ili detalje koje, kako tvrde, nisu mogli vidjeti iz položaja u kojem se nalazilo njihovo tijelo. Upravo ta vrsta svjedočenja privlači najviše pažnje, ali i najviše opreza u naučnim krugovima.
Šta nauka može, a šta još ne može da objasni
Jedno od najpoznatijih modernih istraživanja bilo je AWARE II, objavljeno 2023. godine. Naučnici su u bolnicama pratili 567 slučajeva srčanog zastoja, a kasnije su intervjuisali one koji su preživjeli i mogli učestvovati. Od 28 ispitanih, 11 je prijavilo određena sjećanja ili percepcije povezane s periodom kada je srce stalo, dok je šest osoba opisalo ono što su autori istraživanja označili kao „recalled experience of death“.
Istraživači su tokom reanimacije koristili skrivene vizuelne i zvučne podražaje kako bi provjerili mogu li preživjeli kasnije prepoznati šta se dešavalo. Niko nije identificirao skrivenu vizuelnu sliku, dok je jedna osoba prepoznala zvučni podražaj. U istom istraživačkom okviru zabilježena je i moždana električna aktivnost kod nekih pacijenata tokom reanimacije, što su autori povezivali s mogućnošću određenih oblika svijesti.
To, međutim, ne znači da je dokazano kako svijest napušta tijelo ili da postoji život nakon smrti. Nauka i dalje stoji na oprezu: postoje ozbiljna istraživanja, postoje intrigantni nalazi i postoje svjedočenja koja djeluju izuzetno uvjerljivo onima koji ih prolaze, ali konačni mehanizam i dalje nije razjašnjen.
Pregled istraživanja objavljen 2024. dodatno je pokazao da se učestalost ovakvih iskustava značajno razlikuje od studije do studije. U zavisnosti od načina definisanja i mjerenja, iskustva bliske smrti prijavljivao je otprilike od šest do više od 30 posto preživjelih srčanog zastoja. Drugim riječima, riječ je o fenomenu koji nije uobičajen, ali je dovoljno prisutan da ga medicina, neurologija i psihologija ne mogu ignorisati.
Istraživači za moguće objašnjenje razmatraju više faktora: manjak kiseonika u mozgu, promjene nivoa ugljen-dioksida, oslobađanje neurotransmitera, promijenjenu aktivnost pojedinih regija mozga, poremećaj u obradi vida i položaja tijela, snovima slična stanja, djelovanje lijekova i naknadnu rekonstrukciju sjećanja nakon buđenja. Noviji pregledi neurofiziologije umirućeg mozga sugerišu i da se u završnoj fazi života može odvijati složenija moždana aktivnost nego što se ranije mislilo.
Zato je najprecizniji opis današnjeg stanja, prema dostupnim podacima, da iskustva bliske smrti postoje kao stvarna subjektivna iskustva, da mogu biti veoma snažna i dugotrajna po svom utjecaju, ali da njihov konačni uzrok i značenje još nisu potpuno objašnjeni.
Promjena koja ostaje i nakon povratka
Najveća posljedica za mnoge ljude nije samo ono što kažu da su vidjeli, nego način na koji ih je to iskustvo promijenilo. Nakon povratka, neki tvrde da više ne strahuju od smrti kao ranije, drugi počinju drugačije gledati na porodicu, vrijeme i materijalne stvari, a treći govore o snažnijem osjećaju povezanosti s drugima i većoj zahvalnosti za svakodnevni život.
Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. pokazao je da pozitivna iskustva bliske smrti mogu biti povezana s većom zahvalnošću prema životu, smanjenim strahom od smrti, izraženijom duhovnošću i osjećajem povezanosti s drugima. Ipak, nisu sva takva iskustva mirna i utješna. Dio ljudi opisuje i zastrašujuće doživljaje koji ostavljaju zbunjenost, nelagodu i psihološki teret koji ne nestaje odmah.
Long je, prema vlastitim riječima, dopustio da ga ta istraživanja promijene i kao ljekara. Dok je i dalje radio kao onkolog, postao je osjetljiviji na strah i ranjivost teško bolesnih pacijenata, ali i na važnost saosjećanja u medicinskom radu. Za njega je ova tema daleko više od akademske rasprave: ona je, kako je pokazalo njegovo dugogodišnje bavljenje, i pitanje ljudskog odnosa prema smrti i prema onima koji joj se približavaju.
Dok se nauka nastavlja oslanjati na bolničke protokole, neurološka mjerenja i analize svjedočenja, ostaje činjenica da su ovakvi doživljaji za one koji ih prolaze potpuno stvarni. Upravo zato Longova priča ne završava odgovorom, nego širim pitanjem koje ostaje otvoreno i medicini i čovjeku: šta se uistinu događa s nama u trenutku kada srce stane, a šta, ako išta, tada nastavlja dalje.
I dok se fizičke promjene nakon smrti danas mogu opisati mnogo preciznije nego nekada, priča o svijesti i dalje ostaje na granici između poznatog i nepoznatog. Za one koji su prošli kroz takvo iskustvo, taj trenutak često nije kraj rasprave, nego početak potpuno novog odnosa prema životu koji su dobili nazad.
