Za mnoge porodice posljednji oproštaj na sahrani uključuje i veoma ličan gest: dodir ruke, poljubac u čelo ili trenutak kada se još jednom priđe kovčegu. Iako takav čin za neke ima snažnu emotivnu vrijednost, zdravstvena sigurnost zavisi od okolnosti, posebno od toga da li je preminula osoba imala zaraznu bolest i kakve su preporuke dale osobe koje su pripremale tijelo.
U trenucima žalosti ljudi se opraštaju na različite načine. Neko dugo stoji pored kovčega, neko se odlučuje za tihu molitvu, a neko osjeća potrebu da poslednji put dotakne lice voljene osobe. Upravo zato pitanje da li je sigurno poljubiti preminulu osobu nema jednostavan odgovor koji bi vrijedio za svaku sahranu, svaku porodicu i svaku okolnost.
Razlika između porodičnog običaja i zdravstvenog rizika posebno je važna kada se govori o direktnom kontaktu s tijelom. Ono što se u jednom slučaju smatra prirodnim dijelom ispraćaja, u drugom može zahtijevati oprez ili potpuno izbjegavanje fizičkog dodira. Zato se prije svakog takvog postupka treba raspitati kod medicinskog ili pogrebnog osoblja.
Da li tijelo nakon smrti automatski postaje opasno?
Sama činjenica da je osoba umrla ne znači da njeno tijelo automatski predstavlja izvor opasne zaraze. Svjetska zdravstvena organizacija, govoreći o stradalima u prirodnim katastrofama i sukobima, navodi da tijela uglavnom ne predstavljaju opasnost za zajednicu. Ipak, postoje posebne okolnosti u kojima pravila postaju stroža, naročito kada je smrt povezana s određenim zaraznim bolestima.
To znači da se procjena rizika ne može zasnivati samo na opštem utisku ili na tome kako tijelo izgleda nakon pripreme za ispraćaj. Boravak pored otvorenog kovčega, kratko dodirivanje kože i poljubac nisu isto iskustvo ni po vrsti kontakta, ni po mogućem zdravstvenom riziku. Zbog toga je najbolje osloniti se na upute onih koji znaju kako je tijelo pripremljeno i da li postoje dodatna ograničenja.
U praksi je važno postaviti jednostavno pitanje prije nego što se približite pokojniku: postoje li medicinska upozorenja ili posebna ograničenja. Ako osoblje preporuči da se oproštaj obavi bez dodirivanja, tu uputu treba prihvatiti bez kolebanja. U takvim trenucima poštovanje prema preminuloj osobi pokazuje se i kroz pridržavanje mjera koje štite porodicu i prisutne.
Zašto je kod poljupca potreban dodatni oprez?
Određeni uzročnici bolesti mogu ostati prisutni i nakon smrti. CDC navodi da mikroorganizmi mogu biti u krvi i drugim tjelesnim tečnostima preminule osobe čak i kada uzrok smrti nije bio zarazna bolest. Upravo zato se ne smije zaključiti da je svaka situacija sigurna samo zato što nema vidljivih znakova bolesti.
Posebnu pažnju traži način kontakta. Rizik kod nekih infekcija nastaje ako zaražena krv ili tjelesne tečnosti dospiju na sluznicu očiju, nosa i usta, ili na oštećenu kožu. Zbog toga se poljubac ne može posmatrati kao bezazlen gest u svakom slučaju, čak ni kada je tijelo pripremljeno za sahranu i naizgled izgleda uredno i mirno.
Zato se sigurnost ne procjenjuje po osjećaju ili pretpostavci, nego prema okolnostima koje su poznate u tom konkretnom slučaju. Ako postoji bilo kakva neizvjesnost, bolje je potražiti potvrdu od osoblja nego kasnije nagađati da li je kontakt bio bezbjedan.
Kada se kontakt treba izbjegavati?
Kod određenih zaraznih bolesti pogrebni običaji moraju se prilagoditi zaštitnim mjerama. Kao primjeri se navode ebola i kolera, kod kojih kontakt s tijelom ili zaraženim tjelesnim tečnostima može prenijeti infekciju. WHO za smrtne slučajeve povezane s kolerom izričito preporučuje alternative obredima koji uključuju dodirivanje ili ljubljenje pokojnika.
To, međutim, ne znači da je takav rizik prisutan na svakoj sahrani. Naprotiv, poenta je u tome da se odluka donosi prema konkretnim okolnostima, a ne prema navici ili pritisku okoline. U praksi to može značiti da porodica odabere drugi vid oproštaja, bez fizičkog kontakta, ako je to jedini siguran izbor.
U osjetljivim trenucima tuge porodica često želi zadržati poznate rituale, ali zdravstvene mjere postoje upravo zato da bi zaštitile žive. Kada je riječ o zaraznim bolestima, izostanak dodira ne znači manjak ljubavi niti nepoštovanje prema preminuloj osobi. To je samo drugačiji oblik oproštaja, prilagođen situaciji koja traži oprez.
Higijena ruku i lične granice nakon oproštaja
Nakon dodirivanja preminule osobe važno je oprati ruke sapunom i vodom. WHO navodi da se, ako ruke nisu vidljivo zaprljane, može koristiti i sredstvo za dezinfekciju na bazi alkohola. Ipak, osnovna higijena ne mijenja potrebu da se unaprijed zna kakav je kontakt dozvoljen i da li postoje posebne mjere koje treba poštovati.
Osim zdravstvenog aspekta, važan je i lični osjećaj granice. Neko će poželjeti da priđe kovčegu, dok će druga osoba osjetiti da to ne može ili ne želi učiniti. Nema razloga da se svi članovi porodice ponašaju isto, niti da iko bude posmatran kroz to koliko se približio tijelu preminule osobe. Oproštaj ne mora biti isti da bi bio iskren.
Taj stav posebno dobija na težini kada su emocije jake, a odluke se donose brzo. U takvim okolnostima najmudrije je prije nego što se pruži ruka ili spusti poljubac na čelo, postaviti pitanje onima koji su pripremali tijelo. Time se smanjuje mogućnost pogrešne procjene i ostavlja prostor da se porodica oprosti na način koji je i dostojanstven i siguran.
Važno je i da niko ne osjeti pritisak da mora učiniti nešto samo zato što to drugi očekuju. Rečenice kojima se nekoga navodi da „mora” da se oprosti na određeni način mogu dodatno otežati već bolnu situaciju. Mnogo korisnije su tišina, strpljenje i spremnost da se poštuje izbor svake osobe unutar porodice.
Oproštaj se ne završava na samoj sahrani. Za mnoge ljude on se nastavlja kroz sjećanja, fotografije, razgovore i male navike koje ostaju iza preminule osobe. Ponekad je to omiljena pjesma, ponekad porodični običaj, a ponekad samo mjesto na kojem se vraćaju uspomene koje niko drugi ne može vidjeti. Takvi trenuci ne umanjuju značaj samog ispraćaja, nego mu daju širi i ličniji smisao.
Zato posljednji poljubac nije obaveza, niti jedini način da se pokaže ljubav. Neki ljudi će ga izabrati, drugi neće, a oba izbora mogu biti iskrena ako su u skladu s njihovim osjećanjima i zdravstvenim uputama koje važe u tom trenutku. Najmirniji oproštaji često su oni u kojima nema pritiska, nego samo poštovanje prema preminuloj osobi i razumijevanje za one koji ostaju.
