Hrvatska je najavila novi zakon za starije osobe i daljnji rast penzija, uz cilj da prosječna penzija do sredine 2028. godine dostigne 800 eura, a poruke s Nacionalnog vijeća za penzionere i starije osobe u Zagrebu otvorile su širu raspravu o tome kako država planira odgovoriti na rastuće troškove života i dugogodišnje probleme starije populacije.
Riječ je o temi koja u Hrvatskoj odavno nadilazi puku računicu o primanjima. Za mnoge starije građane penzija nije samo redovna mjesečna isplata, nego jedini oslonac u periodu kada su zdravstvene potrebe veće, a troškovi života sve teži za podnijeti. Zato svaka najava novog zakonskog rješenja i svako povećanje primanja odmah dobija i socijalnu i političku težinu.
Premijer Andrej Plenković poručio je da je prosječna penzija od oktobra 2016. porasla za gotovo 114 posto. Vlada, kako je predstavljeno, želi nastaviti taj trend kroz kombinaciju budžetskih izdvajanja, zakonskih izmjena i preciznijeg uređivanja prava starijih ljudi. U tom okviru cilj od 800 eura nije predstavljen kao apstraktna politička formula, nego kao mjerljiv pokazatelj pravca u kojem vlast želi da ide narednih godina.
Istovremeno, iza tih obećanja stoje i realna ograničenja. Inflacija, rast cijena osnovnih životnih namirnica, lijekova i režija posebno pogađaju domaćinstva koja žive isključivo od penzije. Upravo zbog toga se pitanje starijih osoba ne može posmatrati samo kroz nominalne iznose, nego i kroz to koliko ti iznosi zaista vrijede u svakodnevnom životu.
Cilj od 800 eura i fiskalni okvir koji ga prati
Prema iznesenim podacima, prosječno primanje penzionera u Hrvatskoj trenutno iznosi oko 764 eura, dok se uz godišnji dodatak penzija penje na približno 780 eura. U tom kontekstu najava da bi prosjek do sredine 2028. mogao dostići 800 eura djeluje kao nastavak već započetog trenda, ali i kao obaveza koju će vlast morati pratiti konkretnim budžetskim rješenjima.
Razlika od dvadesetak eura na prosjeku možda ne djeluje dramatično na papiru, ali je politički važna jer pokazuje smjer u kojem sistem treba da se kreće.
Takav rast, međutim, nije moguće posmatrati izolovano od šireg finansijskog okvira. Ako država želi održivo povećavati penzije, mora računati na stabilan priliv u penzijski fond, ali i na oprezno usklađivanje rashoda s mogućnostima javnih finansija. Zbog toga se u ovakvim najavama gotovo uvijek spominju reforme: bez njih bi svako povećanje moglo ostati jednokratna intervencija, umjesto dio dugoročnije politike.
Važno je i to da prosjek ne govori cijelu priču. Penzije u Hrvatskoj, kao i drugdje, zavise od radnog staža, visine uplata doprinosa i drugih zakonskih kriterija. To znači da će jedan dio korisnika osjetiti veći pomak, dok će drugi i dalje ostati bliže donjoj granici sistema. Zato brojka od 800 eura, iako politički atraktivna, ne briše razlike među samim penzionerima.
Novi zakon i šire uređivanje prava starijih osoba
Pored pitanja penzija, vlada priprema i novi zakon koji bi trebao detaljnije urediti prava starijih osoba. Prema najavama, namjera je da se u jednom normativnom okviru obuhvati više oblasti koje utiču na kvalitet života ljudi u starijoj dobi, kako bi zaštita bila jasnije definisana i institucionalno čvršća nego do sada.
U planiranom zakonu trebalo bi da se nađu pitanja zdravstvenih usluga, socijalne pomoći i smještaja. To je posebno značajno za one koji više nisu u stanju sami organizirati svakodnevni život ili kojima je potrebna dodatna pomoć pri obavljanju osnovnih aktivnosti. U takvim okolnostima nije presudna samo visina primanja, nego i dostupnost sistema koji može reagovati kada se pojavi potreba za podrškom.
U izvoru se navodi i da bi regulativa mogla uključivati odredbe o zaštiti od nasilja u porodici. To je posebno osjetljivo područje, jer se nasilje nad starijim osobama često ne vidi odmah ili ostaje unutar privatnog prostora bez prijavljivanja. Ako takve odredbe zaista budu dio zakonskog rješenja, to bi značilo da država pitanje starijih ljudi ne posmatra samo kroz materijalnu sigurnost, nego i kroz zaštitu dostojanstva i lične sigurnosti.
Dodatna podrška koju dio penzionera već prima
U raspravi su pomenuti i postojeći oblici pomoći za starije građane, među kojima su godišnji dodatak na penziju i inkluzivni dodatak. Prema dostupnim informacijama, inkluzivni dodatak koristi oko 239.000 građana, a među njima je približno 123.000 osoba starijih od 65 godina. Ti podaci pokazuju da potreba za dodatnom podrškom nije uski izuzetak, nego široko rasprostranjena socijalna činjenica.
Za mnoge korisnike ovakve isplate nisu luksuz, nego razlika između osnovnog preživljavanja i koliko-toliko predvidljivog mjeseca. Kako rastu cijene hrane, lijekova i režija, tako raste i važnost svake dopunske mjere. Ipak, pravo na ove oblike pomoći zavisi od propisanih uslova, pa nije riječ o univerzalnom rješenju koje bi jednako obuhvatilo sve penzionere.
I u tom segmentu ostaje vidljiva razlika između najava i svakodnevice. Stariji građani često ne procjenjuju državne mjere prema broju konferencija i izjava, nego prema tome da li mogu uredno platiti režije, kupiti lijekove i planirati naredni mjesec bez dodatnog pritiska. Zbog toga svaka izmjena u sistemu podrške dobija puni značaj tek kada se osjeti na računu i u kućnom budžetu.
U takvom odnosu prema starijim osobama važna je i poruka da sistem ne treba da reaguje samo kada se problem već produbi. Novi zakon, ako bude precizno postavljen, mogao bi objediniti više oblasti i tako smanjiti dojam da su prava starijih rasuta kroz različite propise i administrativne procedure. Za korisnike je to često jednako važno kao i sam iznos pomoći.
Najniže penzije i stalni pritisak na one s najmanje prostora za manevar
Premijer je istakao i da su najniže penzije u protekloj deceniji zabilježile značajan rast. Prema njegovim riječima, prosječan iznos najnižih penzija povećan je za 141 posto i sada iznosi oko 502 eura. Taj podatak pokazuje da su i najranjiviji korisnici ipak dobili određeni pomak, ali istovremeno podsjeća da je polazište bilo vrlo nisko i da rast ne znači nužno i dovoljan životni standard.
Najniže penzije ostaju posebno osjetljivo pitanje jer iza njih često stoje ljudi s prekidima u radnom stažu, slabije plaćenim poslovima ili godinama u kojima nisu mogli ostvariti stabilna izdvajanja. Za takve korisnike i mali pomak može značiti mnogo, ali i dalje ostaje činjenica da vrlo pažljivo planiraju svaki trošak.
U njihovom slučaju statistika se brzo pretvara u sasvim konkretna pitanja: koliko košta hrana, koliko lijekovi i koliko ostaje za ostatak mjeseca.
Za penzionere je u ovom trenutku najvažnije da najave ne ostanu samo na političkom nivou. Oni očekuju jasne rokove, precizna pravila i vidljive efekte u svojim primanjima, ali i širu zaštitu kroz zakon koji će obuhvatiti zdravstvene i socijalne potrebe. Zato će naredni mjeseci biti važni ne samo za Vladu, nego i za hiljade ljudi koji promjene mjere kroz svakodnevni osjećaj sigurnosti.
U međuvremenu, stariji građani ostaju između nade i opreza: s jedne strane su obećanja o višim penzijama i dodatnoj podršci, a s druge iskustvo da se stvarni pomaci vide tek kada pravila počnu djelovati u praksi. Za mnoge od njih to znači jednostavan, ali važan cilj — da naredni mjesec bude nešto lakši od prethodnog i da starost bude dostojanstvenija nego što je danas za velik broj ljudi.
