U hercegovačkom selu blizu Ljubinja i danas stoji stara porodična kuća koja podsjeća na korijene porodice Zdravka Čolića, iako je odavno prepuštena vremenu, korovu i tišini koja je zamijenila nekadašnji seoski život.
Na prvi pogled, riječ je o objektu koji je gotovo nestao iz svakodnevnog života mjesta. Krov je ozbiljno oštećen, pojedini dijelovi kuće su propali, a vrata sa starim katancem i dalje stoje kao nijemi podsjetnik na vrijeme kada je domaćinstvo bilo živo. Oko kuće se raširio korov i nisko rastinje, pa prostor danas izgleda kao da ga je priroda polako vratila sebi.
Ipak, zidovi još nisu pali, a upravo ta činjenica daje ovom mjestu posebnu težinu. Kuća nije samo stara građevina; ona je ostala kao posljednji vidljivi trag porodične prošlosti koja je dugo bila vezana za hercegovački kraj, iako je kasniji život poznatog pjevača krenuo potpuno drugim pravcem.
U selu danas živi jedan rođak porodice, čovjek koji je odlučio ostati na ovom prostoru i čuvati ono što se još može sačuvati. Njegova sjećanja važna su za razumijevanje šire slike, jer kroz njih postaje jasnije kako je selo nekada funkcionisalo, koliko je ljudi tu živjelo i kakvo je mjesto ova kuća imala u svakodnevici porodice.
Prema njegovim riječima, nekada je ovdje bilo mnogo više stanovnika. Postojali su škola i vjerski objekat, a život je bio znatno dinamičniji nego danas. Sada je slika suprotna: stanovnika je malo, a tišina je postala jedno od glavnih obilježja mjesta u kojem su nekada odzvanjali glasovi djece, razgovori odraslih i svakodnevne obaveze ljudi vezanih za zemlju i stoku.
Upravo zato ova kuća ima značenje koje prevazilazi njen sadašnji izgled. Ona je svojevrsni zapis o načinu života u Hercegovini, o porodicama koje su u ruralnim sredinama gradile kuće tako da se u njima istovremeno živjelo i radilo. Gornji dio bio je namijenjen ljudima, dok je donji služio za stoku, što je bio čest raspored u domaćinstvima tog kraja.
Takve kuće nisu bile samo prostor za stanovanje. U njima se odrastalo, čuvala se hrana, primali su se gosti i prenosile porodične priče koje su kasnije opstajale dugo nakon što bi se ljudi razišli. Zato se i ova kuća danas može posmatrati kao mjesto na kojem se čuva uspomena na čitav jedan način života, a ne samo na jednu porodicu.
Rođak koji govori o prošlosti porodice prisjeća se priča koje je slušao od starijih članova. Te priče govore o teškim vremenima, selidbama i borbi da se sačuva porodica. U njima se vidi koliko je život u ovom dijelu Hercegovine bio neizvjestan, jer su ratovi, promjene vlasti i opšta nesigurnost često tjerali ljude da napuste ognjišta i potraže sigurnija mjesta.
U toj porodičnoj priči posebno se ističe činjenica da su pojedini članovi porodice u jednom periodu otišli prema Crnoj Gori, što je dodatno rasulo familiju po različitim krajevima. Takva kretanja nisu bila rijetkost u Hercegovini. Ljudi su odlazili zbog nesigurnosti, ekonomskih razloga ili potrebe da pronađu uslove za mirniji i stabilniji život.
Kada bi se porodica jednom raselila, često bi prošle generacije prije nego što bi se svi tragovi ponovo povezali.
Zbog toga stara kuća danas ima dodatnu simboliku. Ona predstavlja jedno od rijetkih fizičkih mjesta koje još uvijek veže razasute porodične linije i podsjeća na vrijeme kada je cijeli kraj bio življi, gušće naseljen i više oslonjen na svakodnevni zajednički život. Iako je objekt zapušten, njegova vrijednost ne zavisi samo od stanja zidova ili krova, nego od onoga što predstavlja u sjećanju porodice i sela.
Posebno upečatljivo djeluje prizor prirode koja polako preuzima prostor oko kuće. Korov je izrastao tamo gdje su nekada prolazili ukućani i komšije, a dvorište više ne djeluje kao mjesto svakodnevnog okupljanja. Takva slika, međutim, nije jedinstvena. Mnoga sela širom Hercegovine posljednjih decenija doživjela su sličnu sudbinu, jer su mlađe generacije odlazile u veće gradove ili u inostranstvo, a stara domaćinstva ostajala prazna.
Upravo zato svjedočenje rođaka ima posebnu težinu. On ne govori samo o jednoj kući, već i o jednom vremenu, o odnosima unutar porodice i o prostoru koji je nekada imao jasnu svakodnevnu funkciju. Njegova sjećanja povezuju period kada je selo bilo puno ljudi sa današnjicom u kojoj se uglavnom čuju zvukovi prirode i povremeni koraci onih koji još navraćaju na porodično zemljište.
Priča o porodičnim korijenima poznatog muzičara zato nadilazi samu biografiju javne ličnosti. Ona govori i o malom selu, i o generacijama koje su tu živjele, i o raseljavanju koje je obilježilo mnogo hercegovačkih porodica. U toj slici ima i nostalgije i tihe upornosti: dok god postoji neko ko zna ko je živio u kući, odakle su ljudi krenuli i zašto su odlazili, prošlost nije potpuno nestala.
Stara kuća danas možda izgleda zaboravljeno, ali njena priča još traje. Vrijeme će vjerovatno nastaviti ostavljati trag na zidovima, krov će biti sve slabiji, a okolno rastinje će i dalje preuzimati prostor. Ipak, sjećanje na mjesto iz kojeg je porodica potekla ostaje snažnije od raspadanja materijala od kojeg je kuća sagrađena.
Za javnost je Zdravko Čolić prije svega velika muzička ličnost povezana s dugom karijerom, velikim pozornicama i gradovima u kojima je gradio svoj uspjeh. Ali iza te poznate slike stoji i druga, tiša priča o porodičnom domu, precima i mjestu koje danas izgleda gotovo napušteno, a ipak i dalje čuva identitet jedne porodice.
Dok rođak u selu čuva uspomene i prenosi ono što je čuo od starijih, kuća ostaje nijemi svjedok jednog prošlog života. U njenoj tišini ostaju zapisani i odlazak i povratak u sjećanju, i raseljavanje i porodična nit koja se još može pratiti. Upravo u tom spoju propadanja i pamćenja leži razlog zbog kojeg ovakva mjesta i dalje izazivaju pažnju, čak i kada su odavno izvan svakodnevnog života.
