Paragvaj se suočio s jednom od najtežih finansijskih i političkih kriza posljednjih godina nakon sloma digitalne banke Ueno, zbog čega su milioni klijenata ostali bez neposrednog pristupa svom novcu, dok je afera dosegla i sam vrh vlasti. Regulatorna intervencija, isplate putem sistema garantovanih depozita, istrage protiv bankarskog rukovodstva i smjena predsjednika Santiaga Peñe pretvorili su bankarski problem u državni potres koji i dalje traje.
Ono što je u početku izgledalo kao tehnički finansijski kvar, vrlo brzo je preraslo u pitanje povjerenja u institucije. U zemlji sa oko 6,5 miliona stanovnika, činjenica da je jedna moderna digitalna banka imala približno tri miliona klijenata znači da je njen pad pogodio gotovo svaku porodicu, barem posredno. Građani su se odjednom našli u situaciji da ne mogu koristiti štednju, plaće ili penzije koje su držali na računima, a politički vrh morao je odgovarati na pitanja o tome kako je do takvog sloma uopće moglo doći.
Ueno je godinama gradila imidž banke koja nudi jednostavnije i brže finansijske usluge kroz mobilne aplikacije i digitalne račune. Takav model privukao je veliki broj korisnika, naročito onih koji ranije nisu koristili tradicionalne bankarske usluge. Međutim, kada je Centralna banka Paragvaja 2. novembra pokrenula postupak sanacije, postalo je jasno da su se problemi gomilali ispod površine i da je pokazatelj solventnosti pao ispod polovine zakonski propisanog minimuma.
Regulator je navodio da je odluka donesena nakon prilagođavanja finansijskih izvještaja tokom postupka regularizacije poslovanja. Cilj je bio očuvati imovinu banke, zaštititi deponente i spriječiti širenje posljedica na ostatak finansijskog sistema. Iako je centralna banka insistirala da se radi o problemu vezanom za konkretnu instituciju, a ne o dokazanoj općoj nesolventnosti paragvajskog bankarstva, šteta za povjerenje javnosti već je bila učinjena.
Kako je digitalna banka postala središte krize
Ueno je rasla brzo i agresivno, oslanjajući se na pogodnosti digitalnog bankarstva i lakoću otvaranja računa. Za mnoge stanovnike Paragvaja to je bila prva finansijska institucija koja im je omogućila praktičan pristup štednji i svakodnevnim transakcijama bez komplikacija tradicionalnog bankarskog sistema. Upravo zato je njen uspon bio toliko brz, ali je i pad imao šire posljedice nego što bi imao u slučaju manje banke.
Prema izvještajima Reutersa, banka je došla do oko tri miliona klijenata, što je ogroman obim za državu takve veličine. Kada je regulator intervenisao, jasno se pokazalo da se problem ne može posmatrati samo kroz bilanse i kapitalne pokazatelje. U pitanje je došao svakodnevni život ljudi koji su preko Uena primali prihode, plaćali osnovne troškove ili držali najveći dio porodicne ušteđevine.
Posebnu zabrinutost izazvalo je otkriće da su među deponentima bile i državne ustanove, uključujući institucije povezane s penzijskim sredstvima. Ta činjenica je krizu podigla na viši nivo, jer je pokazala da problem ne pogađa samo pojedinačne klijente nego i javne finansije. U takvom okruženju svaka odluka regulatora i svaka informacija o dostupnosti novca postajale su politički osjetljive.
Centralna banka je u međuvremenu pokrenula mehanizam zaštite depozita. Prema zvaničnim podacima, zakonska garancija u Paragvaju iznosi do 228,3 miliona paragvajskih gvaranija po deponentu u jednoj finansijskoj instituciji, što odgovara vrijednosti 75 minimalnih mjesečnih plata. Prvobitno je najavljena isplata do deset miliona gvaranija, a potom je uveden prošireni mehanizam avansne isplate do 40 minimalnih plata.
Prema podacima objavljenim 8. novembra, gotovo 1,2 miliona štediša već je primilo ukupno oko 160 miliona dolara kroz sistem garantovanih depozita. Ipak, to nije značilo da su svi korisnici bezbrižno došli do cjelokupnog novca. Za veći broj njih važilo je pravilo da će sredstva iznad garantovanog iznosa zavisiti od daljnjeg postupka sanacije, prodaje imovine i odluka nadležnih organa.
Građani između računa bez pokrića i neizvjesnosti
Za obične ljude ova afera nije bila apstraktna finansijska tema, nego svakodnevni problem. Nakon regulatorne intervencije, brojni klijenti su ostali bez pristupa računima, a to je značilo da su morali odgađati plaćanje računa, kupovinu osnovnih namirnica i druge obaveze koje ne mogu čekati. U takvom trenutku banka više nije bila samo institucija, nego mjesto oko kojeg se vrtio čitav porodični budžet.
Najpogođeniji su bili oni koji su preko Uena primali plaću, penziju ili čuvali gotovo sve što imaju. Ulični protesti i javno nezadovoljstvo nisu bili samo reakcija na bankarski slom, nego i na osjećaj da su obični građani ostavljeni da sami snose posljedice odluka koje nisu mogli kontrolisati. Povjerenje u finansijski sistem teško se vraća kada ljudi shvate da ih digitalna pogodnost može u trenu ostaviti bez sigurnog pristupa vlastitom novcu.
U tom smislu postupak sanacije imao je dvostruku ulogu. S jedne strane, trebalo je zaštititi finansijsku stabilnost i spriječiti lančani udar na druge institucije. S druge, morao je ublažiti osjećaj nesigurnosti kod ljudi kojima je svaki dan bio važan iznos na računu. Zato je i sama informacija o početku isplata bila važna, ali ne i dovoljna da umiri sve štediše, posebno one čiji su ulozi bili veći od garantovanih limita.
Politički udar: predsjednik pod pritiskom, pa smijenjen
Kriza se posebno zaoštrila kada je postalo jasno da postoje ranije poslovne veze između predsjednika Santiaga Peñe i grupacije povezane s bankom. Prema Reutersu, Peña je do marta 2025. godine bio dioničar kompanije povezane s kontrolom nad Uenom. To je opoziciji dalo snažan argument da govori o mogućem sukobu interesa i propustima u upravljanju državnim sredstvima.
Peña je odbacivao optužbe da je postupao nezakonito, ali politički pritisak nije jenjavao. Nezadovoljstvo se širilo i unutar njegove stranke, a skandal je sve više prelazio iz finansijske u institucionalnu krizu. Početkom novembra najavio je ostavku, pozivajući se na potrebu očuvanja stabilnosti zemlje, ali parlamentarni postupak nije zaustavljen.
Senat je 6. novembra izglasao njegov opoziv, nakon čega je Pedro Alliana položio zakletvu i preuzeo predsjedničku dužnost. Ta smjena nije značila kraj problema, već početak nove političke faze u kojoj je nova vlast morala istovremeno smirivati javnost, obezbijediti nastavak sanacije i odgovoriti na pitanja o nadzoru nad institucijama koje upravljaju novcem građana.
Pravosudne posljedice išle su svojim tokom. Bivši predsjednik negirao je krivicu, a njegov pravni zastupnik osporava optužbe, dok je istraga obuhvatila i rukovodioce same banke. Nadležni organi pokrenuli su postupke protiv osmero sadašnjih i bivših predstavnika uprave zbog sumnji povezanih s poslovanjem institucije, uključujući način odobravanja kredita, odnose s povezanim kompanijama i okolnosti u kojima su se finansijski pokazatelji pogoršali.
Nova administracija pokušava vratiti povjerenje i smiriti posljedice koje su se prelile sa tržišta na ulicu. Predsjednik Pedro Alliana je 9. novembra predložio ekonomistu Jorgea Schreinera za novog čelnika centralne banke, uz potrebu odgovarajućeg institucionalnog odobrenja. Taj potez pokazuje koliko je sadašnji prioritet vlasti obnova kredibiliteta i što brže stabiliziranje sistema koji je duboko poljuljan.
Za ljude koji još čekaju potpuni pristup svom novcu, međutim, politika je sekundarna u odnosu na praktično pitanje: kada će moći raspolagati svim sredstvima koja su zarađivali i čuvali godinama. Dok se isplate nastavljaju, a istrage šire, u Paragvaju ostaje osjećaj da su se finansijska disciplina, državni nadzor i politička odgovornost sudarili u istoj tački, ostavljajući građane da čekaju rasplet koji će odlučiti koliko će se od njihove štednje zaista vratiti i koliko će povjerenja uopće ostati nakon svega.
