Voditeljka Dušica Jakovljević ispričala je kako je jedne noći, u potrazi za nestalim prijateljem, više puta pozvala pogrešan broj i tek narednog dana shvatila da je usred noći zvala Dragana Taškovića Tašketa, supruga pjevačice Viki Miljković.
Ta anegdota, koju je godinama kasnije prepričala u emisiji „Amidži šou“, nije ostala upamćena zbog konflikta ili neugodnosti većeg obima, nego zbog niza okolnosti koje su jednu običnu telefonsku zabunu pretvorile u priču koja se lako pamti. Sve se dogodilo nakon izlaska na beogradskom splavu, kada je društvo, prema njenom sjećanju, ostalo bez dvojice ljudi koji su se iznenada izgubili iz vidokruga.
U toj noći nije bilo mnogo vremena za razmišljanje, pa je instinktivna reakcija bila da se krene u potragu i da se provjeri gdje su završili.
Prema onome što je Dušica kasnije opisivala, jedan od prijatelja otišao je bez mobilnog telefona, dok je drugi krenuo za njim, što je cijelu situaciju dodatno zakomplikovalo. U noćnim satima, kada je muzika glasna, a procjene često brže od stvarnih provjera, i mala zabuna može lako da preraste u niz pogrešnih koraka.
Upravo se to, po njenom svjedočenju, i dogodilo: umjesto smirenog završetka izlaska, uslijedila je nervoza i potreba da se pronađe kontakt za koji je vjerovala da pripada osobi koju traži.
Ono što ovu priču čini zanimljivom nije samo to što je riječ o poznatoj televizijskoj ličnosti, nego i način na koji je Dušica sama kasnije govorila o svojoj grešci. Nije pokušavala da je umanji, niti da od nje pravi veći događaj nego što jeste.
Naprotiv, zadržala je ton nekoga ko se naknadno s osmijehom prisjeća trenutka kada je djelovala potpuno uvjereno da radi pravu stvar, iako je zapravo pozivala pogrešnu osobu. Upravo ta vrsta iskrenog sjećanja daje anegdoti autentičnost i čini je bližom svakome ko je bar jednom doživio sličnu, iako manje medijski vidljivu, zabunu.
Kako je noćna potraga skrenula u pogrešan pravac
U trenutku kada je shvatila da dva prijatelja nisu tamo gdje bi trebalo da budu, Dušica je, prema sopstvenom objašnjenju, posegnula za telefonom i potražila broj pod imenom „Taške“. To joj je u tom času bilo dovoljno da ne postavlja dodatna pitanja i da nekoliko puta uzastopno pozove kontakt za koji je vjerovala da će joj pomoći da razriješi situaciju.
Tek kasnije se pokazalo da nije riječ o osobi koju je tražila, nego o Draganu Taškoviću Tašketu, suprugu Viki Miljković. U toj zamjeni identiteta leži i cijela komika događaja, jer je jedan sasvim praktičan pokušaj da locira prijatelja završio kod nekoga ko s tom potragom nije imao veze.
Kako je sama ispričala, pozivi su se dogodili oko pola pet ujutro, u trenutku kada većina ljudi pokušava da završi noć, a ne da je tek otvara novim brigama. Dušica je tada vjerovala da se jednostavno ne javlja osoba koju traži, pa je uporno ponavljala pokušaje. Važan detalj koji je kasnije naglasila jeste da nije bila pijana, nego zabrinuta i žurna.
Taj ton objašnjenja mijenja cijelu perspektivu događaja: riječ nije o nepromišljenom ponašanju pod uticajem zabave, nego o običnoj noćnoj panici i brzopletosti koja se lako može dogoditi svakome ko pokušava da pomogne svom društvu.
U širem smislu, ovakve anegdote obično prežive zato što ne zavise od spektakla, već od prepoznatljive ljudske greške. Svako zna koliko je lako previdjeti naziv u imeniku, pogrešno protumačiti kontakt ili pod pritiskom povjerovati da je prvi trag ujedno i pravi trag. Kada se tome doda noćni izlazak, kasni sat i osjećaj da se mora reagovati odmah, nastaje potpuno uvjerljiva slika jedne male, ali nezgodne zbrke.
Dušičina priča upravo zbog toga ne zvuči kao uljepšana televizijska dosjetka, nego kao vrlo konkretan podsjetnik na to koliko su granice između ozbiljne brige i komične zabune ponekad tanke.
Poziv koji je razotkrio nesporazum
Pravi obrt u priči dogodio se tek narednog dana, kada je telefon zazvonio oko jedan sat poslije podne. Na liniji je bila Viki Miljković, a razlog njenog poziva bio je sasvim jasan: vidjela je propuštene pozive i željela je da pita zbog čega je njen suprug zvan više puta usred noći.
U takvom razgovoru nema mnogo prostora za improvizaciju, pa je i Dušici, čim je čula pitanje, postalo jasno koliko je daleko otišla njena greška.
U tom trenutku, kako je sama priznala, osjetila je stid jer je shvatila da je cijelu noć živjela u uvjerenju da pokušava pronaći pravog čovjeka. S druge strane, Viki je pitanje postavila mirno i direktno, bez dramatizacije. Upravo je ta reakcija, prema Dušičinom kasnijem prepričavanju, bila presudna da sve ostane u granicama anegdote. Da je razgovor bio oštriji, priča bi vjerovatno dobila sasvim drugačiji ton.
Ovako je ostala zabilježena kao neobična, ali bezbrižna epizoda koja je završila razjašnjenjem, a ne svađom.
Važno je i to što je Dušica kasnije otvoreno govorila o vlastitoj nelagodi. Nije pokušala da prikrije koliko joj je bilo neprijatno kada je shvatila kome je zapravo slala noćne pozive. Upravo ta iskrenost je razlog zbog kojeg publika takve priče obično prihvata s razumijevanjem.
U njima nema velike dramaturgije, ali ima dosta života: pogrešan korak, pogrešan broj, iznenadno saznanje i trenutak u kojem osoba shvati da je sitnica postala tema za prepričavanje. Takve scene često ostanu duže u pamćenju od mnogo ozbiljnijih događaja, jer nose poznat ritam svakodnevice.
Zašto je ova anegdota ostala toliko prepričavana
Priča je s vremenom dobila gotovo klasičan status televizijske anegdote upravo zato što u njoj nema ničega namještenog. Dušica nije pokušala da stvori spektakl, nego je podsjetila na trenutak u kojem je jedna obična zabuna postala dovoljno zanimljiva da se pamti.
To što je priča vezana za poznata imena iz javnog života samo je pojačalo njen odjek, ali suština ostaje vrlo ljudska: panična potraga za prijateljem, pogrešan kontakt u telefonu i neugodno otkriće tek sljedećeg dana.
Regionalni mediji su, prenoseći ovu anegdotu, naglašavali upravo njenu nevjerovatnu jednostavnost. Nema tu velike pozadine, nema dugog zapleta, nema komplikovanog raspleta. Postoji samo niz događaja koji se lako mogu zamisliti: izlazak, nestanak prijatelja, telefonsko traženje i naknadno razotkrivanje greške. U tome i jeste razlog zbog kojeg ovakve priče žive dugo, jer se mogu ispričati brzo, ali se istovremeno prepoznaju kao nešto što bi, u drugačijim okolnostima, moglo snaći gotovo svakoga.
Dušica Jakovljević je i ranije znala da govori bez uljepšavanja, a upravo to je i ovdje bilo presudno. Njen način pripovijedanja nije išao prema tome da se napravi šala po svaku cijenu, nego da se opiše jedan stvarni trenutak stida koji je kasnije postao simpatičan kada je prošao prvi val neprijatnosti.
Zbog toga ova epizoda i dalje funkcioniše kao mali podsjetnik da se iza javnih nastupa često kriju vrlo obične, vrlo ljudske situacije koje ni izbliza ne liče na savršeno kontrolisane televizijske slike.
Na kraju je ostao samo trag jedne noći u kojoj je potraga za izgubljenim prijateljem završila na potpuno pogrešnoj adresi, a potom i razgovorom koji je sve objasnio bez tenzije. Dušičino sjećanje na tu situaciju danas zvuči više kao simpatična ispovijest nego kao problem, jer je upravo zahvaljujući mirnoj reakciji druge strane cijela priča dobila svoj lagani završni ton.
Iako je tada vjerovatno željela da se zemlja otvori pod njom, ostalo je samo sjećanje na zabunu koja je, nakon početnog stida, pronašla mjesto među pričama koje se prepričavaju s osmijehom.
