U pravoslavnoj praksi osveštanje nije rezervisano samo za crkve i manastire, nego obuhvata i domove, predmete, vozila, hranu i druge dijelove svakodnevnog života, ali postoje jasne granice do kojih sveštenik može i želi ići.
Za vjernike je to mnogo više od folklornog običaja. Osveštanje je, prema crkvenom razumijevanju, prije svega molitva i prizivanje Božjeg blagoslova nad onim što čovjek koristi, kako bi to služilo dobru, miru i duhovnoj koristi. Zbog toga se u takvim obredima ne posmatra samo predmet, nego i način života, namjena i smisao onoga što se blagosilja.
U crkvenoj praksi za te potrebe postoje propisana pravila i molitve koje su sabrane u Trebniku, bogoslužbenoj knjizi namijenjenoj različitim životnim situacijama. Upravo ta knjiga pokazuje da se obredi osveštanja ne odnose na jedan uski krug predmeta, nego na širok raspon okolnosti u kojima se vjernici obraćaju svešteniku za blagoslov.
Osveštanje doma kao najpoznatiji oblik blagoslova
Kada se govori o osveštanju, većina ljudi prvo pomisli na kuću ili stan. Taj čin je jedan od najprepoznatljivijih u pravoslavnoj tradiciji: sveštenik dolazi u dom, čita molitve i koristi osveštanu vodu, a porodica taj trenutak doživljava kao blagoslov prostora u kojem živi i provodi svakodnevicu.
Iako je osveštanje doma najčešće i najpoznatije, ono nije ograničeno samo na privatne kuće. Blagoslov se može zatražiti i za kancelarije, lokale, škole, zdravstvene ustanove i druge prostore u kojima ljudi rade, uče ili borave. U tom smislu, obred se ne vezuje samo za porodični život nego i za širi društveni prostor.
Pozadina običaja: u pravoslavnom shvatanju osveštanje prostora nema značenje „magijske zaštite“, nego molitve za ljude koji u tom prostoru žive, rade i borave. Naglasak je, dakle, na čovjeku i njegovom dobru, a ne na predmetu ili zgradi kao takvima.
Predmeti koji se uobičajeno blagosiljaju
Crkvena praksa obuhvata i predmete koji imaju posebno mjesto u vjerskom životu. Među njima su krstići, ikone i brojanice, ali i drugi predmeti povezani s molitvom i ličnom pobožnošću. Takvi predmeti se ne posmatraju kao obična imovina, već kao dio duhovnog života vjernika i podsjetnik na vjeru koju svakodnevno živi.
U određenim prilikama osveštava se i odjeća. U tekstu se navode svešteničke odežde, ali i nova odjeća ili tradicionalne nošnje koje se nose u posebnim trenucima. Pored toga, spominju se i državne i vjerske zastave, što dodatno pokazuje koliko je krug predmeta koji se mogu blagosloviti raznolik, ali i jasno vezan za simboličku ili praktičnu ulogu koju imaju u zajednici.
Važno je i to da zajednički imenitelj svih ovih stvari nije njihova materijalna vrijednost, nego svrha. Neki predmeti nose ličnu uspomenu, neki imaju liturgijsku ulogu, a neki predstavljaju obilježje identiteta zajednice. U svakom slučaju, blagoslov se traži zato što su povezani s vjerom, a ne zato što ih je neko jednostavno izdvojio iz svakodnevice.
Automobili, radne mašine i hrana pod blagoslovom
Među običajima koji su danas posebno vidljivi nalazi se osveštanje prevoznih sredstava. Vjernici mogu zatražiti blagoslov za automobil, motocikl, bicikl, čamac ili brod, a molitva se u tim slučajevima povezuje sa željom za sigurnost onih koji tim sredstvom putuju. Ideja nije u tome da vozilo postane nešto izdvojeno iz stvarnosti, nego da svakodnevno putovanje bude pod Božjim blagoslovom.
Sličan princip prati i radne mašine. U poljoprivrednim krajevima posebno su poznati običaji osveštanja traktora, kombajna i druge mehanizacije. Time se, kako je navedeno u izvornom tekstu, ne blagosilja samo predmet, već i rad ljudi koji ga koriste. Obred se tako veže za trud, zaradu i svakodnevni napor, što mu daje dodatnu životnu dimenziju.
Posebno mjesto imaju i hrana te plodovi zemlje. Za krsnu slavu osveštavaju se slavski kolač, žito i vino, dok se za Vaskrs tradicionalno osveštavaju jaja i druga hrana. U istom nizu nalaze se i sjeme za sjetvu te sezonski plodovi. Jedan od poznatijih primjera je grožđe koje se osveštava na Preobraženje, kao znak zahvalnosti za ono što priroda daje čovjeku kroz godinu.
Takvi običaji pokazuju da osveštanje nije odvojeno od svakodnevice, već je duboko utkano u ritam praznika, rada i porodičnog života. Hrana koja se blagosilja nije tu samo zbog svečanog stola, nego i kao podsjetnik na zahvalnost prema plodovima, trudu i daru koji se prima i dijeli.
Granica koju sveštenik neće preći
Iako se čini da je lista stvari koje se mogu blagosloviti veoma široka, ona ipak nije neograničena. Prema crkvenom shvatanju, ne osveštavaju se stvari koje služe zlu, porocima ili postupcima koji su u suprotnosti s hrišćanskim moralom. Drugim riječima, sama želja vjernika nije dovoljna ako je namjena predmeta nespojiva s onim što crkva smatra ispravnim.
Zbog toga je, kako se navodi, besmisleno tražiti blagoslov za nešto što je zamišljeno kao sredstvo poroka ili kao dio postupka koji je u sukobu s vjerskim učenjem. Smisao osveštanja jeste da se predmet, prostor ili hrana stave u okvir dobra, molitve i odgovornog života, a ne da im se pripiše neka posebna moć nezavisno od čovjeka koji ih koristi.
Zato se u crkvenoj tradiciji ne može napraviti jednostavan i konačan spisak koji bi obuhvatio svaki predmet koji neko može zamisliti. Granice postoje, ali se tumače kroz smisao stvari, njenu namjenu i duhovni okvir u kojem se nalazi. U toj ravnoteži između slobode vjernika i crkvenog reda nalazi se i odgovor na pitanje šta sveštenik neće htjeti da osvešta.
Na kraju, u pravoslavnoj tradiciji osveštanje ostaje duboko povezano s molitvom, odgovornošću i zahvalnošću. Zato se blagosilja dom u kojem porodica živi, vozilo kojim putuje, hrana koja se dijeli na praznik i predmeti koji podsjećaju na vjeru, dok sve ono što je suprotno dobru ostaje izvan tog okvira. U takvom pristupu vidi se i razlog zbog kojeg vjernici za svaku nedoumicu najčešće najprije traže riječ svog sveštenika.
