Lovac koji je krenuo u šumu po običnom danu završio je vezan u staroj kolibi, nakon što su ga tri žene dočekale riječima da ga čekaju već tri godine. Ono što je trebalo biti kratko zadržavanje u prirodi pretvorilo se u zbunjujući i opasan susret koji je ostavio više pitanja nego odgovora.
Prema izvornom opisu događaja, muškarac je u šumu krenuo uvjeren da će se vratiti prije zalaska sunca. Oslanjao se na iskustvo i poznavanje terena, očekujući uobičajen lov i nekoliko sati boravka na otvorenom. Umjesto toga, tragovi koje je pratio odveli su ga dublje nego što je planirao, a već nakon nekog vremena više nije bio siguran gdje se nalazi.
Kako je vrijeme prolazilo, šuma je postajala sve neprohodnija, a orijentacija sve teža. Gusti grmovi, visoka stabla i gotovo jednoličan krajolik stvorili su osjećaj da se stalno vraća na ista mjesta. Sa spuštanjem mraka rasla je i njegova nelagoda, jer više nije mogao procijeniti koliko je udaljen od pravca kojim je ušao.
Tada je ugledao dim između stabala. U tom trenutku to mu je izgledalo kao jedina stvar koja bi ga mogla odvesti do izlaza, do kuće ili do bilo koga ko bi mu pokazao put. Umjesto jasnog odgovora, međutim, taj trag ga je doveo do stare drvene kolibe skrivenen duboko u šumi, građevine koja je izgledala zapušteno, ali ne i potpuno napušteno.
Koliba koja nije djelovala prazno
Kada je prišao kolibi, vidio je niz detalja koji su ostavljali dojam da je neko ipak koristi. Krov je bio nakrivljen, prozori mali, a uz jedan zid bile su uredno složene cjepanice. Nije to bilo mjesto koje je čovjek lako povezivao s gostoprimstvom, ali mu je izgledalo dovoljno živo da zaključi kako se unutra možda nalazi neko ko može pomoći zalutalom prolazniku.
Nije stigao ni pokucati. Vrata su se otvorila i na pragu se pojavila mlada žena sa šarenom maramom na glavi i kantom vode u rukama. Njegov prvi utisak nije bio olakšanje nego zbunjenost, jer je žena djelovala kao da ga očekuje. Umjesto pitanja ko je, odakle dolazi ili treba li mu pomoć, izgovorila je rečenicu koja je cijelu situaciju učinila još neobičnijom: „Oh… konačno si došao.
Čekamo te već tri godine.“
Lovac je pokušao shvatiti ko je ona, ko ga još čeka i zašto govori kao da već zna njegovu sudbinu. Međutim, žena nije nudila objašnjenja. Samo je spustila kantu i nastavila da ga posmatra, dok je nelagoda među njima rasla. U tom trenutku još je postojala nada da je riječ o nekoj zbrci, o pogrešnom identitetu ili o nesporazumu koji će se lako razjasniti.
Umjesto toga, događaji su krenuli u mnogo mračnijem smjeru. Iza sebe je začuo pucanje grane, okrenuo se instinktivno, ali nije imao vremena da reaguje. Prema tekstu, uslijedio je udarac, nakon čega je izgubio svijest. Time je završena jedna faza priče, ali je započela ona koja je bila još uznemirujuća.
Buđenje u prostoriji iz koje nije mogao izaći
Kada je ponovo otvorio oči, nalazio se u slabo osvijetljenoj prostoriji. Tišinu je prekidalo pucketanje drveta u peći, a tek nakon nekoliko trenutaka postalo mu je jasno da ne može slobodno pomjerati ruke ni noge. Bio je čvrsto vezan konopcem i bez mogućnosti da se pridigne ili odmakne od mjesta na kojem je ležao.
Njegova puška nalazila se na drugoj strani prostorije, naslonjena uz zid i dovoljno daleko da joj ne može prići. U tom rasporedu stvari bilo je jasno da više nije riječ o izgubljenom lovcu koji traži izlaz iz šume, nego o čovjeku koji se odjednom našao u položaju u kojem nema ni kretanje ni sredstvo odbrane.
Sve ono što je nekoliko sati ranije izgledalo kao nespretno skretanje s puta pretvorilo se u zatvaranje iz kojeg nije znao kako izaći.
Ispred njega više nije bila samo žena koja ga je dočekala na vratima. U prostoriji su bile tri žene: ona sa šarenom maramom, zatim riđokosa žena sa dugom pletenicom i treća, plavokosa, raspuštene kose i hladnog osmijeha. Njihovo prisustvo stvaralo je utisak dogovorenosti, kao da se ništa od onoga što se desilo nije dogodilo slučajno ili u panici.
Ponovo ih je pitao ko su i šta žele od njega. Umjesto odgovora, žene su se pogledale među sobom, a njihovo ponašanje dodatno je pojačavalo utisak da posjeduju neko zajedničko znanje kojem on nije imao pristup. Nije dobio ni nagovještaj zašto je baš on došao pred njihova vrata, niti šta su htjele nakon što su ga onesposobile.
Najvažnija rečenica i dalje je bila ona izgovorena na pragu kolibe. Tvrdnja da su ga čekale tri godine bila je jedini jasan trag o tome kako su one doživjele njegov dolazak. Lovac, međutim, nije znao ko su te žene niti kakva bi veza mogla postojati između njih i njega.
Sve do susreta vjerovao je da je jednostavno zalutao, a sada mu se činilo da su skretanje sa staze, dim koji je ugledao i njegov ulazak u kolibu možda bili dio priče koju on nije poznavao.
U takvom prostoru i takvom mraku vrijeme je počelo da radi protiv njega. Čovjek koji je ujutro krenuo u rutinski lov sada je bio daleko od civilizacije, vezan i bez mogućnosti da sam odluči o svom kretanju. Mjesto koje je nakratko obećavalo spas pretvorilo se u izvor većeg straha nego što je mogao predvidjeti dok je još tražio dim među stablima.
Najneugodnije u cijeloj epizodi bilo je to što nije imao objašnjenje ni za vlastiti položaj ni za ponašanje žena. Znao je samo da je bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, ili barem da je tako izgledalo iz njegove perspektive. A one, s druge strane, ponašale su se kao ljudi koji čekaju ishod koji je odavno bio predviđen.
Dok je hladna noć pritiskala zidove stare kolibe, njemu nije preostalo ništa drugo nego da čeka. Put kući više nije bio hitan cilj; prvo je morao razumjeti zbog čega su tri nepoznate žene bile uvjerene da će se, nakon tri godine čekanja, baš on pojaviti pred njihovim vratima.
