Kada sam rekla da ću se udati za njega, moja sestra je dugo šutjela, a zatim me pitala razumijem li u šta ulazim. Znao sam da je teško bolestan čovjek, ali sam isto tako znala koliko su mi značili naši razgovori, njegova pažnja i način na koji me je, uprkos vlastitoj slabosti, uvijek pitao kako sam. Njegova posljednja želja bila je da se oženi prije nego što umre, a nekoliko dana nakon sahrane na moja vrata je pokucao njegov advokat s kovertom i vijestima koje nisam očekivala.
Zvao se Marko i upoznali smo se dok sam volontirala u ustanovi u kojoj je primao njegu. U početku sam mu donosila knjige i zadržavala se tek nekoliko minuta, dovoljno da ga vidim kako leži kraj prozora i pokušava održati razgovor živim čak i onda kada mu je tijelo već izdavalo otkaz. Kasnije sam češće ostajala, sjedila pored njega i prihvatala njegov poziv na partiju šaha, iako sam redovno gubila.
„Previše žuriš“, govorio bi, vraćajući figure u kutiju. „Pogledaj još jednom šta ti je ispred nosa.“ U tim jednostavnim rečenicama bilo je više strpljenja nego što sam ga često dobijala od ljudi zdravih i zauzetih vlastitim planovima. Kod Marka me nije privlačila velika drama, nego mirnoća s kojom je prihvatao dan po dan, iako je znao da mu je vrijeme ograničeno.
Jednog popodneva postao je neobično tih. Na ormariću je stajala fotografija mladića i djevojke ispred stare kuće, a kada je primijetio da gledam u sliku, rekao mi je da su to njegovi roditelji, na dan vjenčanja. Tada mi je ispričao kako je nekada zamišljao vlastitu porodicu, ali je godinama odgađao ozbiljne veze, uvjeren da će za takve odluke uvijek biti vremena kasnije — nakon posla, nakon kredita, nakon uređenja kuće.
„Znam da ovo može zvučati nepravedno prema tebi. Ali volio bih da se oženim prije nego što odem“, rekao je, a zatim dodao da ne moram ništa odgovoriti tog dana i da mogu reći ne, bez posljedica po naš odnos. Iz njegovih riječi nisam čula pritisak, nego neobičnu iskrenost. Zato sam otišla kući s mnogo pitanja i tek kasnije, nakon ozbiljnih razgovora, odlučila da pristajem samo ako zaista mogu stati iza te odluke.
Vjenčanje na njegov rođendan
Vjenčali smo se u uskom krugu ljudi, baš na njegov rođendan. Nosila sam jednostavnu haljinu koju sam već imala, njegova sestra je donijela mali buket, a prijatelj tortu koja se tokom vožnje malo nakrivila. Marko ju je pogledao i nasmijao se, kao da ga ta sitnica podsjeća da je i dalje u stanju da se šali na račun vlastitog dana.
Sjeli smo blizu prozora, a zbog njegovog umora pravili smo pauze između razgovora i fotografisanja. Kada su gosti otišli, ostala sam skupljati šolje, a on me pitao jesam li požalila. Odgovorila sam da nisam, a on je dodao: „Samo što nisam naučio praviti bolju kafu.“ Te večeri nismo govorili o velikim stvarima, nego o mjestima koja volimo, hrani koju ne podnosimo i njegovom neuspjelom pokušaju da popravi kuhinjsku slavinu.
Nisam pokušavala svako ponašanje pretvoriti u sjećanje od istorijske važnosti. Ponekad sam mu samo dodavala vodu, ponekad čitala dok bi odmarao zatvorenih očiju, a ponekad sjedila u tišini koja nije bila neprijatna. U narednim sedmicama njegovo stanje se pogoršavalo, pa su postojala jutra kada je imao snage za razgovor i dana kada mu je više odgovarala tišina nego bilo kakvo pitanje.
Jednom me zamolio da otvorim prozor kako bi čuo kišu, drugog dana je tražio da mu pronađem staru pjesmu, a zatim se naljutio jer sam pustila pogrešnu verziju. „Ništa ne prepuštaš slučaju“, rekla sam mu tada. „Za muziku još mogu biti izbirljiv“, odgovorio je. Smijali smo se, a onda sam mu namjestila jastuk i nastavila s onim što je tog dana bilo moguće učiniti.
Advokat na vratima
Pred kraj više nije mnogo govorio. Sjedila sam uz njega zajedno s njegovom sestrom, smjenjujući se kada bi neko morao izaći. Umro je jednog ranog jutra, a poslije sahrane vratila sam se u svoj stan i ostavila torbu kraj vrata. Nekoliko puta sam uzela telefon da provjerim koliko je sati, po navici razmišljajući kada trebam krenuti kod njega, i tek tada bih se sjetila da tamo više nema odlaska.
Pet dana kasnije neko je pokucao. Predstavio se kao Markov advokat. Prepoznala sam ga s jednog kratkog susreta, ali nisam znala zbog čega dolazi. Na sto je spustio fasciklu i zatvorenu kovertu s mojim imenom. Rekao je da je Marko želio da mi to preda lično, a kada sam pitala postoji li nešto što trebam potpisati, objasnio je da je ostavio određena sredstva za moju sigurnost i nastavak školovanja.
Počela sam odmahivati glavom. Rekla sam da nisam pristala zbog novca i da uopšte nisam znala da ga ima. Advokat je samo kratko odgovorio da zna, pa me zamolio da prvo pročitam pismo. Rukopis je bio slabiji nego na papirićima koje sam ranije viđala, ali prve riječi odmah su me zaustavile: „Ako sada razmišljaš kako da odbiješ sve što ti je advokat upravo objasnio, molim te da najprije sjedneš.“
U pismu je pisalo da je znao zašto sam pristala biti uz njega, jer ga nikada nisam pitala šta posjeduje, već jesam li jeo, boli li me i želim li da ostanem. Napisao je i da je čuo kako govorim o studiju, kako stalno govorim da ću nastaviti jednog dana, a onda se vraćam tuđim potrebama. Zbog toga je želio da barem jedan dio mog života dobije prostor u kojem ne moram misliti na sljedeći račun. Na kraju je, uz dozu njegovog humora, dodao da ne moram čuvati svaku njegovu stvar i da je svjestan koliko ima ružnih džempera.
Prvi put sam se nasmijala kroz suze. Zatim sam nastavila čitati i vidjela da je završio potpisom: Marko. U tom trenutku više nije izgledalo kao da mi je ostavio samo novac ili obavezu da nešto prihvatim. Ostavio mi je dozvolu da ozbiljno razmislim o sebi, bez osjećaja krivice što uopšte imam pravo na takvo razmišljanje.
Nisam odmah odlučila šta ću uraditi. Zamolila sam advokata da mi ostavi vremena da razumijem dokumente, a već sljedećeg dana nazvala sam Markovu sestru. Došla je s kutijom njegovih fotografija i saslušala me bez prekidanja dok sam joj govorila o pismu i o nelagodi koju sam osjećala zbog svega što je ostavio za mene.
„Sa mnom je razgovarao o tome“, rekla je. „Želio je da znaš da imaš izbor.“ Pregledale smo fotografije zajedno. Uz neke smo plakale, uz druge se smijale. Odabrala sam jednu s vjenčanja na kojoj gleda nakrivljenu tortu i ponijela je kući, kao da mi je baš taj kadar dovoljno objašnjavao ko je on bio kada se više nije moglo vratiti unazad.
Život koji se polako nastavio
Nekoliko mjeseci kasnije otišla sam na fakultet da se raspitam o nastavku studija. U fascikli sam nosila stare dokumente, a Markovo pismo ostalo je u ladici kod kuće. Na šalteru su mi objasnili šta trebam pribaviti i koje ispite mogu prijaviti. Zapisala sam rokove, iako je sve djelovalo teže nego što sam željela priznati na glas.
Nije sve išlo glatko. Trebalo je ponovo učiti, prilagoditi posao i pomiriti se s tim da sam neke stvari zaboravila. Bilo je dana kada sam zatvarala knjigu uvjerena da sam pogriješila, pa bih se odmorila i pokušala ponovo. Nastavila sam povremeno volontirati, u terminima koje sam mogla uskladiti s obavezama, i naučila sam reći kada nemam vremena, bez dugog opravdavanja.
S Markovom sestrom ostala sam u kontaktu. Ponekad bismo pile kafu i razgovarale o njemu, a nekada ga ne bismo ni spomenule. Godinu nakon vjenčanja položila sam ispit kojeg sam se najviše plašila. Izašla sam iz zgrade, prvo nazvala sestru, zatim kupila mali kolač i otišla kući, gdje sam među knjigama pronašla šahovsku figuru koju mi je Marko jednom dao nakon još jedne izgubljene partije.
„Da vježbaš“, rekao je tada. Stavila sam je na radni sto, pored rasporeda narednih ispita. Dugo sam mislila da sam u njegov život došla kako bih mu nešto pružila, a tek kasnije razumjela koliko mi je značilo što je i on pažljivo slušao mene. Njegovo pismo pomoglo mi je da prihvatim podršku bez osjećaja da je moram opravdavati do kraja života, a odluke koje su slijedile ipak sam morala donijeti sama.
Otvorila sam novu knjigu, pogledala raspored i zaokružila sljedeći datum. Na stolu je ostala šahovska figura, mala i tupa od dodira, ali dovoljna da me podsjeti kako se život ne vraća na staro mjesto, nego nastavlja u nekom novom rasporedu, sa sjećanjem koje više ne boli isto kao prije.
