Priča o stanu Svetlane Cece Ražnatović u Bečićima ponovo je skrenula pažnju na jedno od najduže prepričavanih porodičnih pitanja vezanih za Crnogorsko primorje: ko je vlasnik, šta je legalizovano, a šta i dalje čeka svoj administrativni epilog. U javnost su dospjele stare komšijske uspomene, tvrdnje o dolascima porodice, ali i podsjetnik da se uz svaku poznatu nekretninu vrlo brzo otvaraju i teme dokumentacije, dogradnje i postupaka pred nadležnima.
Prema informacijama koje su se pojavile, stan na crnogorskom primorju pjevačica je dobila od pokojnog supruga Željka Ražnatovića Arkana, a upravo je to nekretninu godinama držalo pod posebnim interesovanjem javnosti. S vremenom su se oko nje nizale različite priče, od pitanja vlasništva do navoda o legalizaciji i mogućoj dogradnji, pa je svaki novi detalj u toj priči dobijao dodatnu težinu.
Zbog toga su novinari otišli u Bečiće i razgovarali s ljudima koji žive u tom naselju, pokušavajući da utvrde koliko se često porodica Ražnatović tamo pojavljuje i šta je zapravo stanje s objektom. Na terenu su se ukrstila sjećanja starih komšija, izgled zgrade i zvanična objašnjenja o legalizaciji bespravnih dijelova objekata, pa je cijela tema dobila širi okvir od pukog prepričavanja nečijeg komšiluka.
Stan nije bio teško prepoznati. Ljudi iz naselja kazali su da se razlikuje od ostalih po većim prozorima i drugačijoj stolariji, dok su okolne zgrade uglavnom imale manje drvene prozore i kapke. Upravo taj detalj ga je, prema njihovim riječima, izdvajao od susjednih nekretnina i dodatno pojačavao interesovanje onih koji prolaze kroz naselje.
Jedan od komšija, koji tvrdi da godinama živi u neposrednoj blizini, ispričao je da je Cecu i njenu djecu ranije viđao mnogo češće. Prema navodima koje je prenio domaći izvor Kurir, isti sagovornik opisao je period kada su Anastasija i Veljko bili djeca te rekao da su tada često dolazili u Bečiće. U njegovom sjećanju, posljednjih godina porodica se pojavljuje znatno rjeđe nego ranije.
Takva svjedočenja često nose dozu nostalgije, ali u ovom slučaju ona su se preklopila s konkretnim pitanjima o stanju nekretnine. I dok su neki komšije govorili o starim dolascima i porodičnim okupljanjima, administrativni dio priče podsjećao je da čak i poznati objekti na atraktivnim lokacijama mogu godinama čekati rješenje u papirima.
To je posebno izraženo u sredinama gdje je kroz duži period građeno bez potpune dokumentacije ili su kasnije dograđivani pojedini dijelovi.
Tu dolazimo do važnog dijela cijele priče: legalizacija nije predstavljena kao problem isključivo jedne porodice, nego kao šire pitanje za naselje i za lokalnu upravu. Opština Budva potvrđuje da njen Sekretarijat za urbanizam i održivi razvoj vodi postupke legalizacije objekata i dijelova objekata, te da za bespravne dijelove građevina postoje posebni zahtjevi i procedure.
To znači da se u ovakvim slučajevima ne posmatra samo jedna zgrada, nego i širi urbanistički i pravni okvir u kojem je nastala.
Zbog toga je interesovanje za Cecinu nekretninu u Bečićima ostalo živo i onda kada nije bilo novih javnih nastupa ili dodatnih objašnjenja. Ljude obično zanima ono što vide spolja, ali u ovakvim slučajevima presudno je ono što se nalazi u dokumentima. Na terenu se, međutim, vrlo brzo u priču uključe i sjećanja, pa se čitava stvar pretvara u spoj ličnih utisaka i formalnih procedura.
Među komšijskim pričama posebno se izdvojila uspomena na vrijeme kada su Anastasija i Veljko bili mnogo mlađi. Jedan stanovnik naselja prisjetio se čestih dolazaka, druženja i žurki, a ispričao je i anegdotu prema kojoj je Veljko jednom navodno kroz prozor i niz oluk pokušao izbjeći policiju.
To je ostalo u domenu njegove priče i nije predstavljeno kao zvanično utvrđena činjenica, ali je upravo takva vrsta lokalnog prepričavanja dodatno učvrstila legendu o kući koja godinama izaziva pažnju.
Isti sagovornik je, prema navodima iz teksta, naglasio da danas o Veljku ima potpuno drugačiji utisak. Kako je rekao, od buntovnog tinejdžera, kako ga pamti, postao je porodičan čovjek. Sličan ton imala je i prodavačica iz obližnje trgovine, koja je navela da je tokom godina mnogo češće viđala Cecinu djecu nego samu pjevačicu.
Takva zapažanja nisu potvrda ničega više od komšijskog pogleda na jednu porodicu, ali pokazuju koliko su prisutnost i odsustvo poznatih ljudi u malim sredinama podjednako upadljivi.
Cijela tema dobija dodatnu težinu i zbog toga što je riječ o nekretnini koja nije samo privatna imovina, nego i dio šire porodične istorije. Na takvim adresama se obično ne posmatra samo stan, već i sve što je uz njega vezano: od nasljeđa i sjećanja do pitanja da li je svaki dio objekta upisan kako treba.
U slučajevima kada postoji i najmanja administrativna neusklađenost, interesovanje javnosti ne prestaje lako, naročito ako je riječ o osobi koja je godinama među najpoznatijim imenima domaće javne scene.
Upravo taj pravni okvir objašnjava zašto priča nije ostala na nivou komšijskog ogovaranja. Čim se pojavi mogućnost da je dio objekta građen ili dograđivan van prvobitne dozvole, javnost počinje da traži odgovore o tome šta je odavno riješeno, a šta tek mora da prođe proceduru. U tom smislu, stan u Bečićima postao je primjer kako jedna privatna nekretnina može godinama ostati u fokusu zbog spoja porodice, lokacije i propisa.
I sama Ceca se ranije oglašavala o ovoj nekretnini. Kako je navela za Kurir, stan je bio u procesu legalizacije i tražena je dopuna dokumentacije, uz odbacivanje tadašnjih tvrdnji da se nalazi u ozbiljnom problemu zbog imovine. Taj njen odgovor ostao je važan dio priče, jer je pokazao da se iza svih naslova i komšijskih komentara nalaze i formalni koraci koje vlasnik nekretnine mora da ispoštuje.
Zato današnje zanimanje za stan u Bečićima ne dolazi samo iz znatiželje prema poznatoj porodici, već i iz činjenice da ovakve priče otvaraju uvid u način na koji se privatna imovina susreće s lokalnim propisima i dugotrajnim postupcima.
U naselju gdje se, prema riječima mještana, mnogo toga zna iz sjećanja, a manje iz papira, svaki novi detalj ponovo pokreće staru priču o tome šta je zaista riješeno, a šta još čeka svoj red u administraciji.
