Vesna Petrović je kao beba pronađena napuštena pored Kalemegdana, a decenijama kasnije do istine o sopstvenom porijeklu došla je tek nakon što je otvorila staru fioku u kući iz djetinjstva. Ono što je uslijedilo bila je dugotrajna i teška potraga kroz matične službe, nekadašnje domove za nezbrinutu djecu i lična sjećanja koja su ostavljala više pitanja nego odgovora.
Njena priča počinje u Beogradu, ali je životni put kasnije vodio u Ćupriju, gdje je usvojena i gdje je provela djetinjstvo. Ipak, ni usvajanje, ni godine provedene u novoj porodici nisu zatvorile prazninu koju je nosila od samog početka. Vesna nikada nije upoznala biološke roditelje, a usvojitelji su preminuli prije više od tri decenije, ne otkrivši joj ništa o njenom porijeklu.
Potraga za identitetom nije počela dramatičnim otkrićem, nego vrlo običnim, gotovo tihim činom: pregledanjem stare fioke u porodičnoj kući. Taj detalj, naizgled sitan, otvorio je vrata prema godinama neizvjesnosti i prema priči koja je Vesnu vodila od jedne adrese do druge, od arhiva do ustanova, od birokratskih tragova do fragmenata sjećanja koje je morala sama sastavljati.
Prvi tragovi i dug put kroz institucije
Iz stare fioke počela je da se odmotava priča koja nije vodila ka brzom odgovoru, nego ka nizu novih nedoumica. Vesna je tragove tražila u kancelarijama matične službe na Starom Gradu, zatim u Zvečanskoj, mjestu koje je bilo dio njenog najranijeg života, a potom i u Domu za nezbrinutu djecu u Braće Jerković. Na svakom mjestu nailazila je na dijelove slagalice, ali nijedan nije davao cjelinu.
Takva potraga u sebi nosi i emotivni i administrativni teret. S jedne strane stoji lična potreba da se sazna ko si i odakle dolaziš, a s druge hladni jezik dokumentacije, evidencija i rešenja. U Vesninom slučaju, službeni tragovi potvrdili su da je kao novorođenče predana na čuvanje i negu, ali nisu donijeli odgovor na najvažnije pitanje: ko ju je ostavio i zašto.
U njenoj priči posebno je bolno to što ni usvojitelji, ni kasnije okruženje nisu ostavili dovoljno informacija da bi se lakše došlo do istine. Čak ni na samrti, kako je navedeno u izvoru, nisu priznali da nije njihovo biološko dijete. Upravo zbog toga je Vesna godinama živjela između osjećaja pripadnosti porodici koja ju je odgojila i stalnog unutrašnjeg pitanja o tome kome zaista pripada njen početak.
Ta slika, zabilježena u dokumentima i prepričana kroz godine, otkriva koliko je njen početak bio krhak. Vesna je bila nedonošče, pa se, kako je sama navela, nije moglo utvrditi ko su joj roditelji. To je dodatno otežalo svaki kasniji pokušaj da se utvrdi lanac događaja koji je doveo do toga da bude ostavljena baš na tom mjestu.
Ime, datum i kasnije usvajanje
Nakon pronalaska, djevojčica je predata u Zvečansku na čuvanje i njegu, a upis u matične knjige izvršen je na osnovu rešenja od 30. maja 1963. Tada su joj, prema njenim navodima, dodijeljeni ime i datum rođenja – 20. april 1963. godine. Tek kasnije, usvajanjem 1965. godine u Ćupriji, dobila je ime pod kojim je danas poznata: Vesna Petrović.
Ova promjena imena nije bila samo formalnost. U pričama ljudi koji su usvojeni, ime često nosi dvostruko značenje: s jedne strane označava novi dom i novi život, a s druge može predstavljati i rez sa ranijim identitetom koji nikada nije do kraja objašnjen. U Vesninom slučaju, taj rez očigledno nije zatvorio potrebu da jednog dana sazna više o sebi.
Svoj početak ona ne opisuje kroz patetiku, nego kroz činjenice koje ostaju zabilježene i danas. Upravo zato njena priča ima težinu: iza svake birokratske rečenice stoji stvaran život, a iza svakog datuma stoji ljudska potreba da se razumije sopstveno porijeklo. Vesna je, kako je navela, uvjerena da negdje postoji neko ko će je prepoznati.
Upravo je ta mogućnost da ima sestru bliznakinju dodatno produbila njenu potrebu da traga. Riječ je o detalju koji nije potvrđen, ali nije ni nestao iz njenog sjećanja. Dovoljno je da postoji, makar kao neprovjerena priča, da održi nadu kako negdje postoji osoba koja dijeli isti početak i možda isti izgled.
Prije tri godine Vesna je svoju priču objavila na Fejsbuk stranici dobrotvorne organizacije Gestohlene verkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder exYu, čiji naziv govori o ljudima koji traže svoje biološke roditelje ili izgubljenu djecu iz prostora bivše Jugoslavije. Tamo je navela da su joj rođaci usvojitelja rekli kako sestra bliznakinja živi u Novom Sadu, ali ni ta informacija nije dobila potvrdu.
Ipak, sama činjenica da se odlučila javno oglasiti pokazuje koliko je potraga postala dio njenog života. Nije riječ samo o prošlosti, već o pokušaju da se uspostavi cjelina koja je decenijama bila prekinuta. Za ljude koji su odrasli bez jasnog odgovora o svom porijeklu, svaka nova informacija može biti i nada i bol, jer otvara prostor za istinu, ali i za moguće razočaranje.
Nada koja i dalje traje
Vesna je navela i da joj je krvna grupa B pozitivna te da MyHeritage DNK test još nije uradila, ali planira uskoro. Taj korak za nju nije puka radoznalost, nego pokušaj da se u modernijim alatima potraži ono što papirni tragovi nisu uspjeli da daju. U slučajevima poput njenog, i najmanja podudarnost može značiti novi pravac potrage.
Njene riječi nose miran, ali snažan ton. Ne traži osvetu, niti želi da naknadno mijenja prošlost. Traži priliku da sazna istinu i da zatvori životni krug koji je počeo na beogradskom asfaltu, pod krošnjama Kalemegdana, na mjestu gdje je kao beba ostavljena u kesi i predata sudbini koju sama nije birala.
Zato njena priča ne ostaje samo zapisana kao još jedan slučaj izgubljenog porijekla. Ona govori o istrajnosti, o potrebi da se pronađe makar komadić odgovora i o nadi da negdje postoji neko ko bi mogao prepoznati dijete iz davne 1963. godine. Za Vesnu, taj odgovor i dalje znači više od dokumenta: znači potvrdu da njena priča nije počela u praznini i da nije ostala bez svjedoka.
