Na Zadušnice se, uz molitvu i tišinu, često ponavljaju isti običaji, ali i iste greške, a otac Predrag Popović upozorava da na groblje ne treba donositi plastično cvijeće niti paliti cigaretu kraj groba, jer se time, kako poručuje, narušava dostojanstvo mjesta na kojem se dolazi s poštovanjem prema preminulima.
Njegov osvrt, koji se prenosi u javnosti, vraća pažnju na ono što se često izgubi u gomili navika: Zadušnice nisu dan za galamu, neurednost ni površno odrađen odlazak na groblje, nego trenutak u kojem se vjernici prisjećaju svojih pokojnih, mole za njihove duše i pokušavaju da na dostojanstven način očuvaju vezu s porodicom, precima i tradicijom.
U toj poruci posebno mjesto zauzima odnos prema simbolima koji se nose na grobove. Popović podsjeća da ono što se stavlja kraj spomenika nije samo ukras, već znak sjećanja i stava prema prolaznosti života, pa zato insistira da se biraju predmeti i običaji koji imaju smisla u duhovnom, a ne samo u estetskom ili navikaškom pogledu.
Prema njegovim riječima, paljenje cigarete na groblju predstavlja izražen znak nepoštovanja. Umjesto takvog ponašanja, preporučuje se upotreba kadionice, odnosno mirisnog dima koji u crkvenoj tradiciji simbolički prati molitvu. On taj gest tumači kao podsjećanje da se na grob dolazi sabrano, s mišlju o pokojniku i s uvjerenjem da prostor groblja nije mjesto za svakodnevne navike koje bi na drugom mjestu možda prošle neopaženo.
Posebno je naglasio i praktičnu, gotovo zajedničarsku dimenziju tog običaja: ako neko nema kadionicu, moguće je, kaže on, posuditi je od drugog groba. Taj savjet ne odnosi se samo na predmet, nego i na odnos među ljudima, na spremnost da se u važnim trenucima pomogne, podijeli i sačuva osjećaj zajedništva.
U tom tonu njegova poruka prelazi granicu pojedinačnog savjeta i postaje podsjetnik na to da se vjera ne živi izolovano, nego kroz ponašanje koje poštuje i druge prisutne.
Jedno od pitanja koje vjernici često postavljaju jeste i da li je ispravno razgovarati s pokojnicima. Popović na to odgovara bez dileme: nema ništa sporno u tome. Iz takvog stava proizlazi crkveno shvatanje smrti kao prelaska, a ne konačnog prekida, pa je razgovor kraj groba za mnoge ljude način da izgovore ono što nisu stigli za života, da se pomole, zahvale ili oproste.
Takav razgovor, dodaje se u objašnjenju njegovog stava, može imati i snažnu emotivnu vrijednost. Ljudi često dolaze na groblje sa tugom koju ne umiju lako da nose u sebi, a izgovorene riječi ponekad budu prvi korak ka smirenju. Zato Zadušnice za mnoge nisu samo formalni datum u kalendaru, nego dan kada se bol barem djelimično pretvara u sjećanje, a sjećanje u tihu zahvalnost za zajednički provedeno vrijeme.
U istom duhu Popović skreće pažnju i na plastično cvijeće. Poziva se na stav blaženopočivšeg patrijarha Pavla i podsjeća da plastika ne truli, zbog čega vremenom može narušiti izgled groblja i izgubiti vezu s idejom prolaznosti koja je važna u hrišćanskom poimanju života.
U tom tumačenju nije riječ samo o ukusu, nego o simbolici: ono što se donese na grob treba da odražava smirenost, skromnost i prirodnost, a ne trajni ukras bez dubljeg značenja.
Zato prednost daje pravom, svježem cvijeću, poput ruža ili grančica ruzmarina, jer takvi darovi, kako je objašnjeno, nose miris, mekoću i podsjećaju na prirodne cikluse života. U tom izboru ima i praktičnosti i simbolike: cvijet uvene, baš kao što ljudski život prolazi, ali u svojoj kratkotrajnosti ostavlja trag nježnosti i pažnje.
Grančica ruzmarina dodatno priziva memoriju i uspomenu, dok ruža u sebi nosi i dostojanstvo i tihu ljepotu koja pristaje mjestu sjećanja.
Popović posebno upozorava i na još jednu pojavu koja, prema njegovom viđenju, udaljava ljude od suštine Zadušnica: pretvaranje tog dana u priliku za veselje. Govori se i o bogatim trpezama, pa čak i o konzumiranju alkohola na groblju, što on vidi kao nešto što se kosi s duhom događaja.
Umjesto toga, prikladnijim smatra da se podijele sokovi, kafa ili voće, i to u tišini, kao skroman znak pažnje i zajedničkog sjećanja.
Takav pristup, prema poruci koju prenosi, nije izraz uskraćivanja, nego uređenosti i poštovanja. U središtu nije raskoš, već misao na one koji više nisu među živima i na odgovornost onih koji dolaze poslije njih. Zato se i održavanje groba, i izbor cvijeća, i način razgovora, i prisustvo sveštenika posmatraju kao dio iste cjeline: brige o uspomeni koja ne bi smjela biti površna niti prepuštena slučaju.
U toj slici Zadušnice dobijaju i širi porodični smisao. Podsjeća se da nije riječ samo o jednoj posjeti groblju, nego o odnosu prema precima koji su ostavili ime, krsnu slavu i vrijednosti. Upravo zato Popović naglašava da je briga o grobovima, zajedno s molitvom i sjećanjem, dio duhovne zrelosti i odgovornosti prema vlastitom porijeklu.
To je način da se sačuva nit između generacija, ali i da se današnji život ne odvoji od onoga što je oblikovalo porodicu i zajednicu.
Iza tih savjeta stoji jednostavna, ali snažna poruka: sjećanje na mrtve ne čuva se bukom niti površnim navikama, nego dostojanstvom, redom i iskrenom namjerom. Zato se i običaji oko Zadušnica u njegovom tumačenju ne svode na folklor, već postaju način da se pokaže koliko čovjek razumije i vlastitu prolaznost i obavezu prema onima koji su prije njega nosili isti životni teret.
Za mnoge porodice takav pristup ostaje podsjetnik da groblje nije prostor za naviku bez razmišljanja, nego mjesto na kojem se govori tiše, hoda pažljivije i razmišlja dublje. U toj tišini, uz svijeću, molitvu i nekoliko pažljivo izabranih gestova, ostaje ono što je i Popović želio da naglasi: da se prema preminulima ne odnosi samo s tugom, nego i s poštovanjem koje traje i nakon što se sa groba pođe kući.
